VINIŠĆE JE MOJA ŽIVOTNA LUKA, RAJ NA ZEMLJI!
Vinišće, staro ribarsko naselje koje se prvi put spominje 1272. u ispravama trogirskog kaptola već niz godina postalo je prepoznatljiva turistička destinacija u općini Marina. Osim turizma, tamošnji stanovnici kojih je nešto više od osamsto bave se ribarstvom i poljoprivredom. Viniška vala svojom prirodno sačuvanom ljepotom privukla je brojne ljude iz raznih krajeva Lijepe naše, čak i iz inozemstva koji su tamo našli svoje utočište. Jedna od njih koja je prije tri desetljeća bacila svoje sidro je sedamdesetčetverogodišnja Podgorka Maja Mišić Gajski, bivša turistička djelatnica čiji hobi je bio novinarstvo, a danas umirovljenica. Ističe kako je prava Viniška, a nas je zanimalo kako je tekao put do tog nazovimo ga „preobražaja“.
- U Vinišće sam došla prije trideset godina. Moj pokojni suprug imao je tamo kuću i trebali smo se odlučiti gdje ćemo živjeti, u mojoj Podgori ili u tom prekrasnom naselju. Dok su trajale dvojbe, uopće nisam znala gdje se ono nalazi pa sam jednog dana odlučila ga s njim posjetiti. Kad smo od Marine krenuli cestom preko brda osjetila sam pomalo nelagodu jer more je ostajalo iza nas, a cesta je vodila kroz kamenjar. Šutjela sam. Odjednom moj pogled je zastao na širokoj, predivnoj vali, a suprug je rekao: „ Eto, to je Vinišće!“, prisjeća se gospođa Maja.
Nismo je htjeli prekidati, već smo je pustili da uživa u svojim sjećanjima.
- Vozili smo se kroz mjesto a ono je meni izgledalo kao da je vrijeme stalo. Cijelu noć nisam spavala, u mojoj glavi je bio pakao, ostati ili se vratiti? Ujutro smo otišli do trgovine, putem smo sretali ljude sa svojim stadima ovaca i koza, u meni se probudila djevojčica i moje djetinjstvo, u jednu ruku ta me slika usrećila. Danima sam šetala selom i svaki dan sam otkrivala nešto što mi je davalo nadu da ipak ostanem. Ali jedno jutro je bilo presudno, ustala sam rano i sjela na zid pored mora, sunce je izišlo iza brda i prosulo svoje zlatne zrake po vali, galebovi su se kupali po moru i graktali kao da svojim glasom pozdravljaju sunce i mene. Bilo mi je prelijepo sve to gledati, htjela sam pričati s morem i zahvaliti mu na divnom početku dana, a more, ono je bilo mirno, pospano ili je samo pričalo s galebovima. Došla sam kući i ponosno obznanila suprugu: „Ostajem ovdje, ovo je moj novi dom!“
Na upit je li bilo nakon toga možda i preispitivanja o toj životnoj odluci, rekla je:
- Iz dana sam u dan nalazila novi razlog zbog kojeg sam donijela tu odluku. Priroda je ovdje netaknuta, ljudi su dobri, gostoljubivi, susretljivi. Nije mi smetalo što nismo imali telefon, vodu, a i struja je bila problem, pogotovo zimi. Ipak, smatrala sam kako sam donijela pravu odluku. Upoznala sam mnogo ljudi, dobrih ljudi i počeli smo se organizirati da nešto učinimo za Vinišće jer je ono već tada bilo turističko mjesto.
Znači, željeli ste raditi na njegovom unaprjeđenju.
- Najprije smo sakupili novac i postavili betonske klupe na obali koja je poprimila novi izgled. U to vrijeme u našu župu došao je svećenik don Jakov Cikojević koji je sagradio novu crkvu. On je bio čovjek od akcije i zahvaljujući njemu osnovano je Kulturno-umjetničko društvo „Ivan Duknović“. Osnovali smo i Udrugu privatnih iznajmljivača „Velo“ Vinišće. Posredstvom te udruge organizirali smo Viniška ljeta, a financiranje je bilo isključivo od iznajmljivača, ugostitelja i vikendaša. U to vrijeme Općina Marina nije imala sluha za naše potrebe, čak bi se moglo reći da se maćehinski ponašala prema Vinišću. Dolaskom nove vlasti, mjesto je malo po malo poprimalo novi izgled, izgradila se se šetnica uz obalu, posadila su se stabla, a one naše betonske klupe zamijenile su se novim i ljepšim. Izgradili su se kilometri poljskih putova koji osim što služe turistima za rekreaciju omogućavaju i domicilnom stanovništvu da može automobilima doći do svojih maslinika. I konačno, ono što moram posebno istaknuti je da smo dobili pitku vodu koja znači život.
Usporedite Vinišće kada ste došli i danas.
- Sada ono ima puno toga novog, ali dušu, izvornost i prirodnost nije izgubilo. Sretna sam i zaljubljena u to moje životno gnijezdo jer je lijepo i ljeti kad je puno turista, a isto tako, kad dođe zima ima svoju čar, tišinu, mir, more uz kojeg možeš satima sjediti jer more ti uvijek ima nešto reći. Da je Vinišće raj na zemlji potvrđuju i mnogi ljudi koji su baš tu izgradili svoje kuće, tako da je ono danas postalo multinacionalno. Ima ljudi iz svih zemalja Europske unije koje je opčinila autohtona prirodna ljepota. Čini mi se da te jedino ovdje mogu buditi pijetli, da tu jedino čovjek može odmarati pogled i dušu na rascvjetanim bademima. Posjetitelji i turisti u ponudi imaju sve ekološko, maslinovo ulje, rakiju, smokve, povrće. I tako, mogla bih danima pisati o mojoj ljubavi – Vinišću. Do kraja života ostat ću vjerna obećanju koje sam dala svom suprugu da ću baciti sidro ovdje, u Viniškoj vali sve dok se ne pridružim njemu na našem mjesnom groblju gdje on počiva.
GORDANA DRAGAN
