Jedna od brojnih definicija kaže da je talent potencijal za izuzetnost. Znakovi prepoznavanja talentirane djece brojni su i javljaju se u različitim područjima. Tako neka djeca već od najranijeg uzrasta svojim crtačkim umijećem premašuju svoje vršnjake, drugi s lakoćom barataju brojevima, treći postižu zapažene sportske rezultate, a neki pak od riječi „sklapaju“ prekrasne stihove i priče.
U ovu posljednju kategoriju spada petnaestogodišnja Lana Oštrić, iz Blizne u marinskoj općini. Lana je učenica SSŠ “Blaž Jurjev Trogiranin“ u Trogiru. Pohađa prvi razred smjera – kuharstvo, a prošle godine kao osmašica Područne škole Blizna koja pripada OŠ „Ivan Duknović“ u Marini, dobila je prvu nagradu u našoj županiji na literarnom natječaju „Odjeci“ Naklade Ljevak za objavljenu joj pjesmu „Samoća“. Svečana dodjela nagrade održana je nedavno u hotelu Dubrovnik u Zagrebu, gdje ju je u pratnji svojih roditelja primila.
Bez Laninog talenta zasigurno ne bi stiglo ni priznanje, ali velika zasluga u tome pripada njezinoj nastavnici i mentorici Marini Popović, koja je prepoznala njezinu nadarenost.
Doznajemo kako je pjesma nastala nakon što su u razredu na satu hrvatskog jezika obrađivali Matoševu pjesmu „Nootturno“ koju su usporedili s Ujevićevim „Notturnom“ u kojoj kako veli prof. Popović lirski subjekt zaključuje da nakon buđenja iz predivnog sna preostaje samo umrijeti u samoći jer snovi se rijetko ostvaruju.
- Lana je napisala svoju pjesmu inspiriranu Ujevićevom čiji je jedan od motiva ujedno i naslov njezine novonastale pjesme. Ona je vrlo kreativna i maštovita djevojčica koja se uz to lijepo izražava i u likovnim tehnikama. Moram podsjetiti kako se spomenuta pjesma nalazi i u našem ovogodišnjem drugom broju školskog lista „Mare lapis“ kojega uređujemo prof. Ivana Škember Jakovac i ja, a koji se može prelistati i u digitalnom izdanju na web stranici škole. Na zadnjoj stranici nalazi se i Lanin likovni uradak pod nazivom „Vodopad“, kazuje prof. Popović koja i sama u slobodno vrijeme piše poeziju razne tematike i jednog dana namjerava izdati zbirku pjesama.
S tom krhkom, naizgled mirnom i povučenom djevojčicom započeli smo razgovor polako pazeći hoćemo li uspjeti dobiti odgovor. No, iako su na početku oni bili kratki, Lana se na kraju opustila, pa smo zaključili da po onoj provjerenoj „tiha voda brege valja“ u toj maloj bočici i te kako ima špirita.
Doznali smo kako piše kad je uhvati inspiracija, a to ovisi o raspoloženju u kojemu se nalazi. No, ono što je najvažnije veli pjesme piše iz duše, nastoji slikovito dočarati ono što je u tim trenucima prožima bilo da je riječ o ljubavi ili tuzi.
- Nije bitno vrijeme, riječi mi same naviru. „Samoću“ sam napisala za desetak minuta. Eto, toliko je bilo potrebno da dočaram taj svoj doživljaj samoće, sa smiješkom će naša sugovornica.
Pitamo je zašto je baš kuharstvo odabrala za svoju buduću profesiju.
- Volim kuhati i na tom polju je kreativnost jako bitna i dolazi do izražaja. Na papiru se vidi ljepota stihova, a na tanjuru ljepota jela, pametno nam uzvraća Lana, pred kojom je mnogo izazova koje mora još temeljito analizirati.
Ono u što je sigurna jest da će nastaviti i kuhati i pisati, pisati još više, i slikati…. Pa, što će sve u tome prevagnuti, vrijeme će pokazati, još je mlada.
Lanina mama Marija, o svojoj kćeri govori sve najljepše. “Ona je moja vridnica. Kupi me svojom sentimentalnošću , nježnosti, mirnoćom, ali onda pokaže i ono drugo lice, a to su: savjest, odgovornost, poduzetnost“.
Blizna, odnosno selo Oštrići u kojemu Lana živi prirodno je sačuvano, a upravo ta prirodna ljepota često bude njezina inspiracija posebice u likovnom izričaju. Selo voli i ono joj je bar za sada nezamjenjivo. Možda bi živjela u gradu, ali na lokaciji koja nije „zagušena“ zgradama i automobilima već onoj na kojoj može pronaći prirodnu ljepotu svoga sela. Mir i tišinu u kojoj se čuje cvrkut ptica i miris bilja, kaže naša simpatična sugovornica.
Samoća
Nema nikoga, nikoga, samo ja. Na zrcalu se vidi izraz moga krhkog lica.
Nema nikoga, nikoga, samo ja. I zrcalo. Usred mračne šume.
Samo zrcalo i ja.
Nema nikoga, nikoga, samo ja… I magla koja se spušta nad šumu rasplesalih drveća.
Nema nikoga, nikoga, samo ja… I zrcalo koje gubi odraz mog lica u gustoj kosi magle.
Nema nikoga, nikoga, samo ja. I magla koja je pojela sve oko sebe.
Nema nikoga, nikoga, samo ja. I zvuci šaputanja magle u mračnoj dalekoj tišini.
Nema nikoga, nikoga, samo ja. I strah od samoće i tišine da će me progutati u jednom zalogaju.
Nema nikoga, nikoga, samo ja. I tišina koja se stopila u magli.
Nema nikoga, nikoga, samo ja. I šumski grad preplavljen gustom maglom punom tišine.
Ima li koga? Nema nikoga. Ni magle, ni šaputanja, ni zrcala.
Nema nikoga, nikoga, niti mene, jer samoća je prekrila šumski grad.
Lana Oštrić, 8. r. PŠ Blizna
GORDANA DRAGAN
