15 C
Trogir
Subota, 10 veljače, 2024
NaslovnicaVIJESTITROGIRGLAZBA JE BILA NAŠ POČETAK I KRAJ!

GLAZBA JE BILA NAŠ POČETAK I KRAJ!

Ove godine Narodna glazba Trogir dodijelila je Ursi Stipčić nagradu za 40 godina sviranja u tom orkestru. Moglo je biti i pola stoljeća da nije u međuvremenu bilo desetogodišnjeg prekida i ponovnog povratka.

Ta tiha i nadasve dobroćudna šezdesetpetogodišnjakinja s nepunih 14 godina po uzoru na brata Tona Bublu (Bogića) odlučila je pokucati na vrata tada uglednog i prepoznatljivog  glazbarskog društva koje je već imalo respektabilnu tradiciju. Priključivši mu se te odabravši flautu kao svoj najdraži instrument 1970. godine tadašnji maestro Jerko Lukas učio ju je svirati, a 1. svibnja 1971. nastupala je na prvom koncertu. Kurioziteta radi u to vrijeme bila je jedina žena, reklo bi se blažena među muškarcima, kojih je društvo brojilo šezdesetak. I to je veli potrajalo idućih nekoliko godina kada je počeo pristizati „ljepši spol “u većem broju.

  • Tako su me svi pazili i tetošili te držali kao kap vode na dlanu. Stariji su se ponašali očinski s puno respekta, a mlađi kao prijatelji. Sjećam se šjor Pina Koca koji me gledao poput kćeri. I ono najvažnije što vam moram kazati, a to je da sam u Glazbi upoznala svoga supruga Antu Stipčića – Pupu s kojim sam u braku provela lijepe 43 godine, sve do njegove nažalost, smrti u rujnu ove godine. Najprije smo bili kolege i prijatelji, a potom se rodila ljubav koja je urodila brakom 1980. godine kada smo se vjenčali. Bio je to brak pun međusobnog poštivanja, ljubavi i razumijevanja. Skupa smo odlazili na prove u Glazbu, radovali se koncertima, druženju s glazbarima i putovanjima. I on je 32 godine proveo u društvu svirajući bariton, kazuje Ursa sa suzama u očima.

Foto: Obiteljski album

A suznih očiju primila je i priznanje, jer je njihova ovogodišnja dodjela zaslužnim članovima bila iznimno emotivna i tužna. Predsjednici društva Duški Guini prilikom dodjele diploma nije bilo lako suzbiti emocije s obzirom da su osim Ursinog supruga društvo u protekle dvije godine zbog smrti napustili Toni Paraman, Ante Vukman-Ilak i Srećko Paraman.

  • No, živjeti se mora, mora se dalje i znam da je mome suprugu drago što i dalje sviram. On je stalno sa mnom u mislima, a dok sam na prove stalno pogledavam na mjesto gdje je on sjedio i mislim kako je na kratko izašao vani. Glazba je naš početak i kraj! Svirat ću dok budem mogla, za sebe, za njega, za našu ljubav! Za dvije godine društvo slavi 200 godina postojanja. Moj Ante je govorio kako će svirati do te obljetnice i da je to dovoljno, da neće više. Znam ja da bi on produžio, jer Glazbu je neizmjerno volio, nastavlja.

Doznajemo kako naša simpatična sugovornica ima dvije kćerke Anu i Sandru. Prva je profesorica hrvatskog jezika i indologinja te živi u Zagrebu, a druga profesorica engleskog i talijanskog jezika te časnica u MORH-u i živi u obiteljskoj kući u Trogiru. Obje su muzikalne, „sluhistice“ od rođenja. Tako se i Ana već u 6. razredu O.Š. priključila Glazbi i svirala klarinet sve do odlaska na fakultet kada je napustila društvo, ali kao sopranistica koja se okušala u gimnazijskom zboru, a potom i u zboru „Petar Berislavić“ nastavila je u Zagrebu pjevati u zboru “Ivan Goran Kovačić“ i Ininom zboru. I unučad joj je muzikalna. „Zagrepčani“ devetogodišnji Mauro i šestogodišnja Lara to su već potvrdili, a voljela bi kaže da petogodišnja unučica Ursa koja je u Trogiru nastavi njezinim stopama u Glazbi. Sudeći po dosadašnjem interesu za klarinet vjeruje kako bi se to moglo dogoditi.

Prisjetila se Ursa mnogobrojnih događaja na njezinom 4 desetljeća dugom putu u trogirskoj Glazbi, jednoj od najstarijih u Hrvatskoj. 

  • Nastupali smo na svim važnim gradskim događanjima. Nema onoga na kojemu nismo bili. U posebnom sjećanju su mi ostali „Jadranski susreti“, smotre Narodnih glazbi u Dalmatinskoj regiji, posjet Vukovaru, a nema pogreba na kojemu nismo svirali na području bivše Općine Trogir sve do devedesetih godina, kaže.
  • Pitamo je koji joj se događaj posebno duboko urezao u pamćenje i čini joj se kao da je to bilo jučer. Bez razmišljanja odgovara kako je to bio prvi njezin nastup na izletu u Radmanove Mlinice, nakon kojega su glazbari ostali na ručku počastivši s , a čime bi drugo, nego slasnom janjetinom.
  • Svirala sam tada drvenu flautu i odložila sam ju u torbicu. Dok smo ručali Marinko Rožić – Bare brižno mi je dao vilicu da mi bude lakše jesti, a ja sam je onako u tremi nesvjesno nakon jela odložila u tu torbicu. Kad sam morala izvaditi flautu, jer je trebao ubrzo početi koncert to nisam mogla, jer se vilica zabola u nju. Jao, moje muke. Pomogao mi je Toni Paraman, a meni je bilo toliko neugodno. Naime, moja savjest i odgovornost je bila toliko velika da me je bilo sram bilo što pogriješiti, kazuje.

Ursa Stipčić ne krije riječi pohvale za predsjednicu Glazbe Dušku Guina, prvu ženu na njezinom čelu u dva stoljeća dugoj povijesti te cijelu Upravu kao ni za Grad Trogir koji kako kaže se trudi da im pomogne kad god je to potrebno. Velika joj je želja da se društvo upotpuni mladim snagama, jer je dosta članova nažalost umrlo ili otišlo na fakultete.

Emotivni trenutak Urse Stipčić i predsjednice NG Trogir Duške Guina

  • Poručila bi im da će u toj glazbarskoj obitelji osim sviranja steći i druga životna iskustva, a ponajviše ona o prijateljstvu i ljudskosti. Neka dođu i osjete tu atmosferu, koja je privukla brojne generacije glazbara, istaknula je!

Ursa je potvrdila da kada se nešto voli i ima ljubavi kako se za to može naći vremena te da ne postoje prepreke. Ona je u Glazbi našla ljubav svoga života, uklopila brak, posao (43 godine radila je u splitskoj ustanovi DES kao glavna knjigovotkinja, a jedan period kao šefica računovodstva), majčinstvo…. Danas iz iste te ljubavi „uklapa“ ulogu brižne bake.

GORDANA DRAGAN

Ursa Stipčić sa dugogodišnjim maestrom Duškom Hrnjakom

Foto: Dino čaljkušić

ZADNJE OBJAVE