Sjećate li se kada ste zadnji put za Uskrs dobili čestitku, onu koju vam je poštar ubacio u vaš poštanski sandučić. Sigurno ćete se duboko zamisliti i utvrditi kako je to bilo davno, puno, puno davno. Mlađe generacije gotovo da se nisu ni susrele s tim nekad tradicionalnim načinom čestitanja te najveće kršćanske svetkovine, kojom se slavi središnji kršćanski događaj, Kristovo uskrsnuće od mrtvih. Stariji će zasigurno sa sjetom vratiti trenutke radosti i sreće kada bi od rodbine i prijatelja dobili poput umjetničkih radova oslikane čestitke prigodnim motivima poput šarenih pisanica, malih žutih pilića ili pak zečića u zelenoj travici, uz krasopisom ispisanu poruku: “Sretan Uskrs!”.
Čestitari su se znali natjecati čija će čestitka biti ljepša. Obilazile su se knjižare, trafike, poštanski uredi kako bi se izabrale baš one najljepše. Bio je to pravi ritual uoči toga blagdana. One su se i nakon blagdana čuvale kraseći na nekoj komodi ili pak u regalu domove podsjećajući ukućane pa čak i cijelu godinu na poruke i značaj Isusova uskrsnuća.
A onda su došla druga vremena. Nova tehnologija i društvene mreže gotovo da su zatrle taj običaj, tu tradiciju. Poruke “pljušte” putem Facebooka, WhatsAppa, Instagrama… Nema više iščekivanja poštara, sve se događa u virtualnoj sekundi. Nekoć na papiru, a danas na ekranu mobitela stoje kao dekor pisanice, pilići i zečići… koji hodaju, poskakuju i plešu uz prigodnu muziku… te pjevaju, šalju poljupce i glasovne poruke.
Ovo smo ispisali kao uvod u priču o umirovljenoj učiteljici Vanji Aranza, rođenoj Trogirki koja otkako se udala živi u Kaštelima, a koja je od 46 godina svog radnog vijeka više od polovine provela u trogirskoj OŠ “Petra Berislavića”. Brojne generacije učenika sjećaju se kao učiteljice koja ih je učila trogirskom dijalektalnom izričaju – cakavici. Mali cakavci sa svojom učiteljicom Vanjom na brojnim priredbama u školi, Trogiru i izvan njega, odjeveni u trogirsku nošnju recitirali su stihove na cakavici promovirajući tako svoj grad.
Tu ljubav prema cakavici bilo da se radi u govoru ili pisanju učiteljica iskazuje i danas. Tako je i ovih dana kao i nebrojeno puta prije, ugodno iznenadila ekipu Gradskog radija Trogir uputivši joj uskrsnu čestitku. Dakako, onu papirnatu, kako bi se kazalo njezinih ruku djelo, osmišljenu njezinom originalnom idejom i tekstom. Nije se ona samo sjetila spomenute ekipe. Sjetila se veli i svoje skule, kamene ljepotice na trogirskoj rivi i njezinog kolektiva. Donijela im je čestitku, smjestila je nasred stola u zbornici te uokolo nje rasula šarene uskrsne bombončiće da se zaslade. Čestitka je stigla i u trogirski Muzej. Obradovala je učiteljica na isti način mnoge svoje bivše učenike, čak i neke koji su otišli živjeti u inozemstvo, brojne prijatelje…
- Čestitati Uskrs na ovakav način, na trogirskoj cakavici je veliki užitak, ujedno i želja da se nastavi njegovati bogata kulturna baština Trogira i ljepota njegovog cakavskog govora, istaknula je učiteljica Vanja.
- Uskrs provodin u krugu obitelji. Gren u crikvu, odjenen trogirsku nosnju, u krtol stavin dvi sirnice i jaja obojena u kapulu. Uzivan u blagoslovu svega toga i u pogledima mještana kod kojih tako odjevena s krtolon izazoven blagi osmjeh. Ne mogu vam opisati koliko san sritna kad iman priliku pokazati neke stare običaje, pogotovo mladima. Prošlost se mora pamtiti, dodala je i poručila svima: “Zene moje i judi moji, ždrav i šritan van Uskrs! Zivili!”
Zdravlje i sreću njoj i njezinoj kako ona kaže fameji želimo i mi. I još nešto, da nam još godinama šalje ovakve čestitke u svom jedinstvenom stilu.
GORDANA DRAGAN
Foto: AL
