25.8 C
Trogir
Ponedjeljak, 2 kolovoza, 2021
NaslovnicaVIJESTITROGIRTROGIRSKI OGRANAK MATICE HRVATSKE OBJAVIO KNJIGU „MARINSKI OBIČAJNICI“

TROGIRSKI OGRANAK MATICE HRVATSKE OBJAVIO KNJIGU „MARINSKI OBIČAJNICI“

Ogranak Matice hrvatske u Trogiru objavio je prošle godine knjigu „Marinski običajnici“. Radi se o rukopisu (uvezan u jednu knjigu, a sadržava tri knjige), sačuvanom u arhivu župnog ureda u Marini, kojeg je transkribirao, priredio za tisak i popratio odgovarajućim bilješkama i komentarima povjesničar umjetnosti, franjevac trećeredac i glagoljaš pok. Anđelko Badurina, a uredio Ivan Pažanin. Knjiga sadrži običajnike župne crkve sv. Jakova i crkve sv. Ivana Krstitelja te bratovštine Gospe od Ružarija u Marini iz 1890. godine. O tom naslovu razgovarali smo s predsjednicom ogranka dr.sc. Dankom Radić.

Kakav je sadržaj knjige?

Premda dvije od ovih knjiga nose naslov Ritual, tu se ne radi o Ritualu, Obredniku, nego o Običajniku. Ritual je naime knjiga koja sadržava službene liturgijske tekstove obreda kako se podjeljuju sakramenti, blagoslovi i neki drugi više manje službeni obredi cijele Crkve, koji se ne mogu mijenjati, a ovdje se radi o tome koji se običaji drže povodom pojedinih crkvenih dana. Ritual je podijeljen po  sadržaju, od sakramenata do blagoslova, a ovaj je raspoređen po danima u godini, koji su neliturgijski običaji u praksi i počinje s 1. siječnja, Novom godinom, a završava s Božićnim blagdanima, te na kraju sadrži običaje pri krštenju i sprovodu. Ovakvi se Običajnici kad nas počinju javljati osobito u XIX. stoljeću.    

Kome je knjiga namijenjena?

„Marinski običajnici“ su veoma zanimljivi svima, kako zbog samog sadržaja, što se sve radi i moli na pojedine blagdane u godini i kako se to s vremenom i dolaskom novog župnika mijenja, koje su „pristojbe“ pojedinih molitvenih usluga, ali isto tako su zanimljivi i lingvistima, zbog jezika i pravopisa kojim su pisani, liturgičarima i povjesničarima.

Običajnici su zapravo ono što danas zovemo scenarij onoga što se događa u crkvi osim strogo liturgijskih čina, koji se ne mogu mijenjati, ali je regulacija onoga što se u svakoj pojedinoj lokalnoj crkvenoj zajednici, – župi poštuje kao njena osobitost, što se mora održavati, a ne prepustiti volji pojedinaca, pa makar on bio i župnik. („Bolje da propadne selo, nego običaj“).

Koje je područje obuhvaćeno u ovom izdanju?

Na području Župe Marina (nekoć Bosiljina), koja je do 1828. godine pripadala Trogirskoj biskupiji, a od tada Šibenskoj (obuhvaća primorska i zagorska sela: Marinu, Poljica, Vrsine, Najeve, Dograde, Gustirnu, Pozorac i Svinca), nalazi se devet crkava: sv. Jakov, sv. Ivan Krstitelj i sv. Marina u sjedištu župe, zatim Gospe od Sniga na Velom vrhu brda Drid, kapela sv. Jakova u Groti, sv. Juraj u Svincima, Gospe od Anđela u Pozorcu, sv. Luka u Poljicima, sv. Josip u Vrsinama, te najstarija crkva sv. Petra u Poljicima od koje su ostale samo ruševine. Župa  Marina posvećena je svetom Jakovu Apostolu.

U župi je bilo osam bratovština od kojih je samo ona Presvetoga Sakramenta imala matrikulu (madre regola – pravila). Bila je osnovana i od venecijanskog providura za Dalmaciju Jerolima Contarinija odobrena 5. travnja 1663., a od pape Inocenta XI. potvrđena 8. travnja 1687. godine. Djelovala je sve do 1945. godine. Središte joj je bilo u crkvi sv. Ivana Krstitelja. Bratovština je imala svoj statut, popis bratima i blagajnički dnevnik, koji su pisani na talijanskome jeziku, a koncem 19. stoljeća župnik Vuletin preveo je statut na hrvatski jezik. Od osam bratovština jedna je bila glavna i ona je upravljala drugima i njihovom imovinom. Iz teksta „Marinskih običajnika“, saznajemo također da je u Župi postojala i Bratovština Presvetoga Ružarija u crkvici sv. Ivana Krstitelja u Selu, te da je ustanovljena 22. prosinca 1889. u njoj, pa je opisan i obred primanja u Bratovštinu i obrazac upisnice. Zatim i molitve vezane uz Bratovštinu sv. Ružarija, moljenje krunice, Pozdrav anđeoski, devetnica Gospi od Ružarija, litanije lauretanske itd.

Što sadrži druga knjiga rukopisa Običajnika?

U drugoj „knjizi“ rukopisa Običajnika sadržani su i „Životi“, „Štenja“ koji su se pjevali hrvatskim jezikom na blagdan sv. Blaža i na Svijećnicu. Ovo je svakako značajno jer pokazuje kontinuitet uporabe narodnoga jezika u crkvenoj praksi. Značajno je da je i trogirski biskup Manola (1755.-1766.) širio hrvatski jezik u crkvi, pa je bio naredio, na molbu kanonika, da se u trogirskoj katedrali pjevaju lekcije na hrvatskom jeziku. Iz njegovih bilježaka doznajemo, da se u trogirskim crkvama i u gradu i po selima epistole i evanđelja pjevaju hrvatski, jer su u crkvenoj imovini zabilježeni „šćaveti“ tj. knjige u kojima  su se ta čitanja nalazila na hrvatskom jeziku, a i druge molitve.

Zašto je ovo djelo važno?

Običajnici kao i druga crkvena pomagala toga vremena na hrvatskome jeziku nisu baš česta. Stoga su Marinski običajnici zavrijedili biti objavljeni. 

Nadamo da će ovo izdanje „Marinski običajnici“ tiskano zahvaljujući novčanoj potpori Općine Marina, naći dostojno mjesto u sličnoj literaturi koja je ionako oskudna na tom polju kao i na policama ljubitelja zavičajne baštine.

GORDANA DRAGAN

ZADNJE OBJAVE