Svjedoci smo situacije koja je drugačija od svega nam dosad poznatog i uobičajenog. Nepredvidivi događaji poput potresa u Zagrebu i Banovini podsjetili su nas da, u samo nekoliko sekundi, život može poprimiti neke druge obrise. Mnogi su ostali bez svojih domova, a nažalost nekoliko je osoba izgubilo život. Iako je riječ o tragediji, kaže se „nije svako zlo za zlo“ te je nastalo puno lijepih i toplih ljudskih priča. Jednu takvu podijelio je s nama Aldian iz Siska, točnije iz predgrađa Caprag čija je četveročlana obitelj našla privremeni smještaj u Trogiru.
- Prvi potres smo nekako preživjeli, ali onaj drugi nas je dokrajčio. Ne mogu vam opisati taj užasan osjećaj, bacilo nas je iz kreveta, stali smo ispod štoka i sačekali da prođe. Potom smo izašli vani i više nismo ni ušli u kuću. Kako je stalno treslo, par dana smo boravili u automobilu. Mama je imala napadaje panike, bila je u vrlo lošem stanju s obzirom da je preživjela i rat. Kuća je stare gradnje i teško je procijeniti može li izdržati daljnje potrese. Imali smo veliku sreću da nam je pružena pomoć u Trogiru čime smo izbjegli stres zbog učestalih potresa, ali po povratku ćemo morati naučiti živjeti s tim. Ogroman strah potiskivao sam na razne načine jer sam morao smiriti sebe da bih mogao pomoći ostalim članovima obitelji. No, u trenutku kada počne ljuljati, u glavi zavlada panika, srce počne brže lupati i vrati se strašno sjećanje na veliki potres. Svaka sekunda traje vječnost. Čini mi se kako cijelu situaciju moj 14-togodišnji brat lakše podnosi jer djeca imaju veseliji pogled na život.
- Nakon jakog potresa, ljudi su bili na ulicama, vidno izgubljeni, kolone automobila su bile po par kilometara, svi su točili gorivo, izgledalo je kao ratno stanje i bježite od nekoga, samo ne znate od koga. Zbunjenost i paniku među ljudima vam ne mogu ni opisati. Jedni su bježali iz potresom pogođenih područja, a drugi su išli prema njima da pomognu. Mnogima je barem malo utjehe i tračak nade pružilo saznanje da netko misli na njih te da ima dobrih ljudi voljnih pomoći. Stvorilo se zajedništvo koje traje do danas – rekao je uzbuđenim glasom.
- Što se tiče dolaska moje obitelji u Trogir, možemo krenuti od početka. Četvrti ili peti dan od potresa, u moj kraj je došla trogirska ekipa koja je dijelila gotove obroke. Među njima je bila gospođica Vrdoljak koja je upoznala moju mamu, a zatekla ju je kako spava u garaži jer više nije mogla biti u automobilu. Kad ju je vidjela, rekla joj je da više tako ne može. Meni je bilo teško s obzirom da ostavljam grad u takvoj situaciji, ali zbog sigurnosti obitelji i maminog psihičkog stanja sam pristao. U Trogiru su nas ljudi srdačno prihvatili, dali nam hranu, odjeću i smještaj. Ne postoje riječi kojima im se može dovoljno zahvaliti. Ipak, ovim putem bi se zahvalio obitelji Matijaš koji su nam ustupili stan, Udruzi Dobre Vile koja nam je donirala odjeću i hranu te Župi sv. Jakova pri kojoj djeluje udruga Srcem za najpotrebitije čije nam tri članice od prvog dana puno pomažu, ali su željele ostati anonimne.
- Članovi KN Torcida Trogir nedavno su na trgu organizirali humanitarnu akciju kojom su prikupili određena novčana sredstva kako bi nam osigurali mobilnu kuću pogodnu za trajnije stanovanje pa se ubrzo spremamo na povratak kući. Momcima i curama iz kluba navijača veliko hvala jer nije mala, ni laka stvar omogućiti nekome krov nad glavom. Kuća će vjerojatno biti smještena u dvorištu naše oštećene kuće za čiju su nam obnovu također ponudili pomoć. Mislim da je nastala jedna neraskidiva veza između Siska i Trogira, ali i svih ostalih gradova. Veza mene i ljudi koji su mi pomogli će ostati doživotno. Pao je i dogovor da svrate na kavu kad god Torcida bude imala utakmice u Zagrebu ili Sisku. Još jednom hvala cijelom Trogiru, ne želim reći uzvratit ćemo pomoć jer, ne daj Bože, da vam se dogodi ovako nešto. Možda je bolje da vam vratimo na način da dođemo kod vas na ljetovanje, završio je Aldian.
Poslušajte razgovor za Gradski radio Trogir – voditeljica Ana Rožić
Piše: AL
Foto: Dvorište oštećene kuće u Sisku
