Prosinac je mjesec radosti, darivanja i posebne pažnje prema drugima osobito najmlađima, kada se širi duh zajedništva te humanosti i dobrote. Za prosinac se u ovim blagdanskim danima veže i Betlehemsko svjetlo koje simbolizira ljubav, prijateljstvo te solidarnost. I ove godine u katedralu sv. Lovre su ga donijeli trogirski izviđači, kojima uistinu nećemo pogriješiti ako kažemo da se mogu pripisati sve ove vrijednosti. Među njima je i osamdesetšestogodišnji Šime Katalinić najstariji član Odreda izviđača Trogir koji je još uvijek aktivan te iza sebe ima punih 66 godina izviđačkog staža. Prema neslužbenoj informaciji on po starosnoj dobi i po spomenutom stažu zauzima prvo mjesto u Hrvatskoj.
Kao humanog, dobrog, vrijednog, poštenog i nadasve plemenitog čovjeka njegov Odred ga je još 1999. godine predložio za nagradu Grada Trogira koju je tada odlukom Gradskog Vijeća, a u povodu Dana grada i dobio. To je tek jedna od brojnih nagrada u njegovoj vitrini koju one zbog istih osobina krase.
Kao dijete poginulog borca u II. Svjetskom ratu boravio je u đačkim domovima u Kaštel Lukšiću, Bolu na Braču te u Splitu gdje se školovao. Nakon završetka zanata pekar 1958. godine iz Splita se vratio u rodni Trogir i već godinu dana poslije se upisao u trogirske izviđače, a tome je „kumovala“ veli ogromna ljubav prema prirodi i druženju. Bilo je to kaže vrijeme kada je Odred brojio više od 60 članova, koji su marno radili volontirajući u tadašnjim poduzećima poput Duhanke, Jadroplastike, Poljoprivredne zadruge… kako bi zaradili novac kojim su uređivali svoje derutne prostorije, nabavljali opremu te financirali logorovanja.
Za svoje zalaganje i rad, samo četiri godine nakon upisa u to društvo dobio je prvo priznanje od Saveza izviđača Hrvatske. Radio je kazuje nam naš sugovornik i na osobnoj edukaciji, pa je 1982. godine položio stručnu spremu za izviđačku organizaciju i za izviđačkog instruktora specijaliziranog za djecu i mladež, a 1997. godine dobio je licencu za voditelja višednevnih aktivnosti u skautskim organizacijama.
Doznajemo kako je u svom dugogodišnjem radu bio šest puta predsjednik, što i nije čudo s obzirom da su ga njegove kolege ocijenile kao vrlo vrijednog voditelja i velikog entuzijasta tako da je i danas vrlo omiljen od članstva posebno mladeži. Na svim mogućim razinama počevši od lokalne zajednice pa do središnjeg Saveza izviđača Hrvatske dobio je na desetke priznanja, zahvalnica, zlatni izviđački prsten, srebrni i zlatni znak, brončanu plaketu…
Pitamo ga je li mu bilo ljepše u Odredu na početku ili danas, a on kao iz rukava odgovara kako svako vrijeme ima svoje draži. No, ipak se sa sjetom prisjetio prvih logorovanja u Šilovićevom parku, koji je danas privatno parkiralište, a kojega su oni tada uređivali, potom logorovanja u BiH-a, Gorskom Kotaru…
Taj simpatični gospodin koji unatoč bolestima s kojima se nosi pa i one teške koju je pobijedio vrlo je vitalan i bistar.
Osim ljubavi prema izviđačima koja traje i trajat će govori nam dok je živ, bio je svojedobno angažiran u Rukometnom klubu Trogir, čiji je aktivni član bio od 1964. do 1984. godine. Bio je mnogo puta pohvaljivan, a zbog organiziranja rukometne škole u Trogiru te za svoj nesebičan rad dobio je brončanu plaketu Saveza fizičke kulture RH. I nije to sve. Bio je aktivan član u Upravi folklornog ansambla Trogir – KUD Kvadrilja od kojega je nagrađen diplomom.
S ponosom nam priča kako je organizirao gostovanja ansambla na Međunarodnim festivalima u Poljskoj, Njemačkoj, Portugalu, Austriji, Španjolskoj… Podsjetio je kako je to bilo zlatno doba ansambla i nikad zaboravljeno.
No, ono što nas je nadasve zanimalo to je kako je pored svih tih aktivnosti i izbivanja iz kuće uspio sačuvati obitelj. To pitanje bilo mu je teško i bolno jer se prisjetio supruge Vinke koja je nažalost lani preminula.
- Moja Vinka je bila posebna, razuma žena, a razumijevanje i ljubav krasili su naš brak u kojemu smo dobili kćerku Maju, danas udatu ženu koja ima dva sina i baka je. Vinka je bila Bračanka iz Pučišća, a radila je kao odgajateljica u Splitu gdje smo se i upoznali. Čim sam je vidio znao sam da je to žena s kojom mogu graditi budućnost, rekao je.
S puno emocija pričao je o svojim unucima Marinu koji je ime dobio po njegovu ocu odnosno pradjedu i Mladenu koji je ime dobio po drugom djedu. Njegova Maja mu je opsesija veli, a o pažnji kojom ga obasipa govorio bi satima. “Mogu vam samo kazati da sam okružen ljubavlju i neizmjernom pažnjom!“
Naš razgovor mogao je trajati danima, jer gospodin Katalinić u svojoj memorijskoj arhivi ima bezbroj podataka, sjećanja, lijepih uspomena, ali i savjeta. Stoga je poručio mladima da vole prirodu, da se bave aktivnostima, upišu u izviđače, bave sportom, nije bitno kojim društvenim radom jer kroz to će naučiti što je život, što je prijateljstvo i kako pomoći jedni drugima, posebno potrebitima. Ima li ljepšeg od toga upitao je za kraj on nas? Moramo priznati da nema, glasio je naš odgovor, s napomenom da su ovi blagdani pravo vrijeme za to.
GORDANA DRAGAN
