Kada je Sonja Dragaš prije devet godina odlazila iz “Brodotrogira” u mirovinu sa sobom je ponijela pregršt uspomena, a najviše onih dok je škver bio okosnica ne samo trogirskog već i jedan od nositelja gospodarskog razvoja bivše države. Imalo se tada što pokazati u brodogradilištu čija vrata su bila širom otvorena za sve one koji su željeli vidjeti kako nastaju “grdosije” od brodova koje su kao mravi s guštom radili radnici podjednako revno usred zimskog mraza i ljetnog zvizdana. A tek kada bi bilo njihovo porinuće, bila bi to neviđena gradska fešta o kojoj se danima pričalo. Svi bi s djecom nahrupili u škver, suze radosnice su navirale dok su oči bile uprte u pramac te s uzbuđenjem iščekivalo hoće li puknuti boca šampanjca i brod s drvenih “coketa” na navozu uspješno skliznuti u more. Tada bi se zaorili zvuci “Narodne glazbe”, i gromoglasni pljesak publike. Te slike poput bezvremenskih razglednica mnogima su ostale urezane u memoriji. Škver je bio kao muzej u kojisu i mladi i stariji s divljenjem mogli otići razgledati njegove eksponate (tankere, dokove, remorkere, feribote) hale i navoze na kojima su se gradili.
Sonja se kaže ne sjeća kako je i kada jedan školski uradak o takvoj “vižiti” zalutao u njezinu “škversku arhivu” koju je ponijela sa sobom. No, jedno što zna to je da je bila impresionirana kada ga je pročitala i najvjerojatnije zatisnula u jednu od fascikla. Nedavno ga je tamo i pronašla, a mi smo ga odlučili objaviti sa silnom željom da pronađemo njegovu autoricu Sanju Radić koja je kada ga je napisala pohađala sedmi razred ondašnje Osnovne škole “Milan Bilić”. Riječ je o školi na trogirskoj gradskoj rivi koja je do početka devedesetih djelovala pod tim imenom, nakon čega joj je ono promijenjeno u “Petar Berislavić”. Ako Sanja, ili bilo tko blizak njoj prepoznaju ovu priču o “škverskoj vižiti” bili bismo presretni da nam se jave.
Škveru u vižite
Prvi put sam bila škveru u vižite kad sam išla u prvi razred. Odveja me otac. Bila je to za mene fešta. Sićam se bilo je litnje vrime. Bila sam sva nekako čudno uzbuđena. Otac me uveja u jednu veliku halu. Inšenpjala san se, ti veliki strojevi, ti veliki šušur. Parilo mi se da strojevi zapovidadu judiman.
A judi?
E, oni su me zadivili!
Upeka zvizdan, litnja je omarina, ne da se ni mislit, a oni ka „cvancik“. Kako samo mogu, koju forcu jemadu? Znojni i nasmijani radu.
Posli me otac odveja vidit jedan veliki brod. Parilo mi se da se brod nasuka, ali je otac reka da je to novogradnja. A judi su mi se, okolo toga broda, učinili mali: „Jo ćale, ol ovi brod gradidu patuljci?“
„Nije ćerce, vengo čarobnjaci“.
„Tako i je“, promislila san.
Jesu baš pravi čarobnjaci, ti naši škverani jer nije mala stvar sagradit brod. Ne piše za ništa na ulazu Brodograđevna industrija “Jozo Lozovina Mosor“.
Sanja Radić, VII.c
Osnovna škola „Milan Bilić“ Trogir
GORDANA DRAGAN