NAŠE KAVE SU SJEĆANJE NA MLADOST I LIJEPO VRIJEME KOJE NAS JE ZAUVIJEK SPOJILO!
Mnogi ljudi će ti prolaziti kroz život, ali samo pravi prijatelji će ostati do njegovog kraja. Pravi prijatelj će te voljeti i ostaviti duboki trag u tvom srcu, kaže jedna poslovica, a ona druga pak potvrđuje kako je prijateljstvo ljubav bez krila te, kako nam sudbina daje roditelje, a prijatelje biramo sami.
Ove mudre misli potvrđuje priča koju donosimo o pet prijateljica „fetivih“ Trogirki koje svoje prijateljstvo njeguju punih šest desetljeća, a u zajedničkom druženju uživaju proteklih deset godina, sastajući se redovito srijedom i subotom na ugodnom razgovoru uz kavicu u nekom od trogirskih kafića. Riječ je o nekadašnjim rukometašicama: Fani Buble Kuh, Mariji Dekaris, Štefici Car Betica, Mariji Frana Rončević i Vinki Rubignoni.
Taj veteranski rukometni kvintet poniknuo je davne 1958. kada je Ženski rukometni klub u Trogiru osnovan kao sekcija pri DTO „Partizan“. Osim njih, prvoj generaciji pripadale su još: Tonka Buble Betica, Mirjana Bilota, Majda Papić, pok. Marija Pažanin Vukelić, pok. Lena Tironi, Anka Radić, Zoja Vukman Špika i Dunja Medved Kalilić koje su neizostavni dio njihovih prisjećanja na vremena u kojima su ljudi bili usmjereni jedni prema drugima bez elektroničkih medija, televizije, mobitela i interneta, naposljetku Facebooka, već na komunikaciju „oči u oči“. Upravo, taj direktni kontakt u kojem se zrcali duša i u kojem se može osjetiti radost i tuga prijatelja bio je glavni motiv zbog kojega gospođe iz naše priče dva puta tjedno evociraju uspomene u kojima dominiraju one kada su kao tinejđerice zaplovile u rukometne vode i daju potporu jedna drugoj, danas kao umirovljenice.
Fani Buble Kuh život je odnio u zagrebačku metropolu, ali unatoč tome, ona je dio ovog tima. Evo što kaže o ovom prijateljstvu:
- Nismo htjele biti statističari, već opisati i veličati našu ljubav prema igri i gradu Trogiru, a kao kruna svega je naše prijateljstvo više od šezdeset godina. Kroz scile i haribde naših života uvijek smo znale biti ponosne i hrabre, sačuvati prijateljstvo i utješiti jedna drugu ako je to bilo potrebito. Sve te pozitivne osobine stekle smo u obitelji a posebno kroz sport na Batariji. U to vrijeme nije bilo lako skakati i igrati curama od 14 godina u kratkim hlačicama. Oduševljavali smo građane naše vjerne navijače pobjedama i atraktivnom igrom. Razvijajući sebe kroz rukomet kada smo sve podjednako bile siromašne ili bogate, kada se nije igralo radi novca, već iz čiste ljubavi i iskrenog prijateljstva. Naše kave nisu samo kave već je sjećanje na mladost i lijepo vrijeme koje nas je zauvijek spojilo. Sada smo prve i prave veteranke trogirskog rukometa.
Marija Dekaris (Maca) nastavila je:
- Lijepo vas je vidjeti! Često tu izreku čujemo od naših Trogirana kad nas vide srijedom i subotom na kavici. Čemu to zaslužujemo? Valjda našim druženjem još od osmogodišnje škole kada smo se počele družiti i pomalo koketirati s rukometom. Razvilo se to u jedno iskreno prijateljstvo kada nas je trener Vinko Kandija uzeo pod svoju palicu. Tada su slijedile utakmice, putovanja prije bih rekla putošestlije preko brda i makadama do Dugog Rata, škverovim kamionom. Vozili su nas šjor Vjera, Baldo ili Vinko. Dok smo trenirali na Batariji tuševi su nam bili more, a svlačionica kućica u kuli Kamerlengo koje više nema. Kada je napravljeno asfaltno igralište između Holdinga i Srednje škole tada smo dobili prave svlačionice. Završetkom srednje škole mi smo se razišle, netko je zasnovao obitelj, netko je nastavio školovanje a ja sam otišla u Zagreb gdje sam igrala za RK„ Lokomotivu“ i RK „ Trešnjevku“. Nas su zamijenile nove mlade perspektivne generacije. Drago mi je da mi koje smo utabale početak ženskog rukometa u Trogiru i danas imamo dostojne nasljednice. Nakon dugo vremena vratila sam se u Trogir. Kaže se da svaka ptica svome jatu leti tako sam i ja potražila Mariju, Šteficu i Vinku, a Fani nam dođe svako ljeto. Ako me pitate zašto, zato što su one dio moje mladosti, uz njih i sport sam rasla. Razvijale smo se fizički, sport nas je oplemenio i dao neiskvarene vrijednosti. Često pričamo o tom našem vremenu, šalimo se i smijemo na naš račun. Sada smo bake i prabake, gospođe u godinama, ali se tako ne osjećamo u duši i srcu ostale smo iste. Potječem iz rukometne obitelji prije mene rodio se Ivan Dekaris igrač i trener, zatim Vinko državni reprezentativac i trener, a 1946. rodila sam se i ja. Tata je bio predsjednik muškog rukometnog kluba. Družila sam se s puno rukometašica pa sam nakon 53 godine srele Anu Samarđiju državnu reprezentativku koja je sa svojom „Podravkom“ ljetovala u Trogiru. Moja Anđela Radovan Čizmić također reprezentativka susjeda mi je sa Čiova, skupa smo studirale i igrale u „Lokomotivi“. Sve su to lijepe uspomene. Sport oplemenjuje i povezuje ljude.
Ovu zanimljivu priču svojim razmišljanjem zaokružila je Štefica Car Betica:
- Više od šezdeset godina gradili smo prijateljstvo, gradeći jedan trajan međuljudski odnos, stekli obostrani osjećaj sigurnosti na koji se možeš osloniti. Prijateljice su kao naša druga obitelj koju biraš sama, to ie uzajamno dijeljenje, nesebično davanje, bez mjerenja uloženoga i dobivenoga. Postoji jedna latinska izreka “Amicus certus in re incerta cernitvi” odnosno “Pravi se prijatelj poznaje u nevolji”.
Gordana Dragan
Foto: Štefica Car Betica
