13 C
Trogir
Ponedjeljak, 18 listopada, 2021
NaslovnicaVIJESTITROGIRNOVA KNJIGA DR.SC. DANKE RADIĆ

NOVA KNJIGA DR.SC. DANKE RADIĆ

KAMILO BUJ VUČE TROGIRSKE KORIJENE

U vanjskom postavu Hrvatskog pomorskog muzeja Split u Tvrđavi Gripe predstavljena je knjiga „Splitska luka iz fotoarhiva obitelji Buj“ autorice Danke Radić. Knjigu su predstavili Goran Borčić, muzejski savjetnik i Grozdana Ribičić, ravnateljica Gradske knjižnice Marka Marulića. U knjizi se donose 82 fotografije (stakleni fotonegativi) iz fotoarhiva obitelji Buj koje su čuvaju u GKMM u Zbirci „Spalatina“, koje je autorica „secirala poput kirurga“ kako je istaknuo Goran Borčić, najbolji poznavatelj splitske povijesti, autor cijelog niza sjajnih knjiga o gradu Splitu i njegovoj povijesti. Autor staklenih fotonegativa je Kamilo Buj, glazbenik, violinist i notograf koji potječe iz uglednoga splitskog građanskog, nekoć trogirskog roda, nepoznata podrijetla.

Donosimo zanimljive podatke o obitelji Buj koji se odnose na njihovo trogirsko podrijetlo te vezu sa Splitom koje su zapisane u knjizi:

  • Prvi poznati pripadnik ovog roda Pavao u Trogiru je 1705. godine oženio Justinu Radetić (+1745.). U zapisu vjenčanja mjesto za ime njezina oca ostalo je neispunjeno, a Pavao je zabilježen s prezimenom Buggio. Njihov sin Antun kršten je 1708. godine bez prezimena (kao sin Pavla i Justine; mjesto predviđeno za prezime ostalo je prazno), a druga njihova djeca krštena su u Šibeniku, gdje je obitelj neko vrijeme živjela (u trogirskom anagrafu 1723. godine nisu zabilježeni). Pavlovi unuci kršteni su u Trogiru s prezimenima Bua, Buggia i Buja, pri čemu oblik Bua, dakako,  nije motiviran talijanskim nazivom za Čiovo (to je način pisanja prezimena Buja). Pavlov sin Dominik (*oko 1710. – 1786.) odselio se u Split oko 1734. godine te od njega potječe rod Buj u Splitu; jedna osoba zabilježena u anagrafu 1824. godine udovica je Dominikova, iz roda Resio. Dominik se doselio na Lučac 1735. godine, kada je zabilježeno njegovo vjenčanje s Anzolom Grandis iz Splita.

U XVIII. stoljeću u Trogiru su, prema podacima iz anagrafa i popisa stanovništva, zabilježeni sljedeći članovi roda Buj: Buja, Buggia Antun, Pavla (žena Magdalena Franceschi, Ivana, vjenčani 1740.) i djeca: 1742. Pavao, 1745. Dominik, 1747. Justina, 1750. Marko, 1752. Dominka, 1754. Vica, 1759. Marija, 1763. Franica; Ivan, Pavla (žena Jelena Stella, Vite, vjenčani 1750.) i djeca: 1753. Franica, 1755. Antica, 1758. Viti II. brak (žena Antica Brunetti Piranese, Antuna, vjenčani 1760.) i djeca: 1761. Justina, 1766. Magdalena, 1769. Ivan; Dominik, Antuna (žena Ivanica Resio, Antuna, vjenčani 1770.) i djeca: 1771. Ana, 1773. Marija (ž. Nika) 1776., 1778 Ivan, 1782. Anđela. Jedan od članova ovog roda u Trogiru, zabilježen je kao svećenik Buja Paval (umro 19. travnja 1817.).

Prezime ovog roda, dakle, javlja se u raznim varijantama ili oblicima: Bua, Buggia, Buggio, Bui, Buj i Buja, a dovodi se u vezu sa starom riječju „buj“, kojoj je značenje bilo „silno izrastao, silovit čovjek“, ili s nadimkom Buja (malen, brz).

Članovi roda Buj u Trogiru, kao i u Splitu, bili su istaknuti brodograditelji – kalafati. Tijekom XVIII. i XIX. stoljeća gotovo svi brodograditelji u Splitu podrijetlom su iz Trogira (Buj, Katalinić, Košćina, Kazimir-Zalante, Ivanko). Najviše brodograditelja bilo je iz roda Buj zbog toga što su se glavni splitski škverovi nalazili na Lučcu i bili su u vlasništvu obitelji Buj. Austrijski katastar iz 1831. godine potvrđuje podatke da su kalafati Ivan, Lovre, Pavao i Špiro Buj bili vlasnici brodogradilišta Buj na obali Lučca gdje su i živjeli sa članovima svoje obitelji. Tako je primjerice na predjelu Lučac 1832. godine živjelo 27 članova obitelji kalafata Buj. Brodogradilište roda Buj na Lučcu je djelovalo od 1807. do 1877. godine, kada je zbog probijanja željezničke pruge nasut taj dio luke. Izgradnja željezničke pruge Split – Siverić – Šibenik promijenila je izgled Lučca; prokopan je željeznički usjek, iznad kojega su podignuti mostovi, a iskopana zemlja služila je za nasipavanje i stvaranje Nove obale, koja je bila zaštićena lukobranom. Te su promjene značile kraj brodograditeljske djelatnosti na Lučcu. Stoga su kalafati iz roda Buj prestali raditi ovu vrstu poslova i započeli drugu gospodarsku djelatnost. Na Lučcu su 1870. godine osnovali i otvorili Tvornicukože Bui.

U braku Špira Buja i Emilije (Emilia, Milica / Mila) Cobenzl, podrijetlom iz rodova Holzgetham i Cobenzl, između ostale djece rođen je i Kamilo Buj (1896. – 1979.). Budući da je obitelj Buj bila poslovno, ali i rodbinski vezana za grad Beč, te je taj grad često posjećivala, Kamilo je bio u prilici i mogućnosti pratiti sva tehnička dostignuća tog vremena i priuštiti ulaganje u fotografski hobi, odnosno kupnju onodobnog fotoaparata s prenosivim sklopivim kamerama na ploče, kojima je načinio veliki broj staklenih fotonegativa. Osim što je bio glazbeno nadaren Kamilo je imao i urođenu likovnu senzibilnost što je presudilo da se bavi amaterski fotografijom. Darovit i odmjeren promatrač, svojim je objektivom, 20-tih godina prošloga stoljeća fotografski zabilježio brojne portrete, vedute splitske luke, brodove, ljude i njihovu svakodnevnicu, neponovljive atmosferske trenutke. Te fotografije su snimljene kao naprosto dobri prizori (panoramski prikazi splitske luke), kojima je Kamilo Buj dosegao najviši domet svoga fotografskog izričaja.

O Zavičajnoj zbirci „Spalatina“ GKMM-a, govorila je ravnateljica Grozdana Ribičić, jer se u fototeci „Spalatine“ čuvaju stakleni fotonegativi koje je donirala Lorenza Baturina, rođ. Buj. Istaknula je neraskidivu i važnu vezu baštinskih ustanova kao što su muzeji i knjižnice, u ovom slučaju Gradske knjižnice Marka Marulića Split i Hrvatskog pomorskog muzeja Split. Uvijek se pokaže da su, kad kulturne, baštinske ustanove dobro surađuju, i rezultati njihove suradnje puno kvalitetniji i multidiscipliniraniji, što je za pojam kulturne baštine iznimno važno. Naravno, ništa od toga ne bi bilo da nema istraživačkog i stručnog rada, začinjenog velikim znanjem, entuzijazmom i ljubavlju prema svojem gradu, muzejskih i knjižničarskih djelatnika. Jedna od njih je upravo i autorica knjige dr. sc. Danka Radić, muzejska savjetnica. Danka Radić odlično je i vješto objedinila temu brodova, luke, ali i brojnih obiteljskih i drugih fotografija koje postaju izuzetno vrijedan dokument vremena kad su fotografije nastale, istaknula je. Kamilove fotografije svjedoče jedno vrijeme zadržano u crno-bijelom odnosu dokumentarne slike i njegova osobnog pristupa, koje stvaralačkom razinom svrstavaju Kamila Buja u majstora fotografskog izričaja prve polovice XX. stoljeća. Njegova ostavština, stakleni fotonegativi – odnosno fotografije danas imaju povijesnu, dokumentarnu, kulturološku, pa možemo kazati i umjetničku vrijednost koja nas našrosto obvezuje na objavljivanje.

GORDANA DRAGAN

ZADNJE OBJAVE