OD KUSTOSICE- VJEŽBENICE DO DUGOGODIŠNJE RAVNATELJICE
Ako netko na radnom mjestu provede skoro četrdeset godina od kojih trideset na rukovodećoj poziciji onda ta osoba uistinu zaslužuje intervju. Ravnateljica trogirskog Muzeja dr.sc. Fani Celio – Cega dobila je još jedan – zadnji mandat prije nego što s bogatim stručnim i upravljačkim iskustvom ode u zasluženu mirovinu.
Kada ste se zaposlili u Muzeju grada Trogira?
- Bilo je to davne 1982. godine, kao kustosica – vježbenica, a nakon položenog stručnog ispita od 1984. imenovana sam kustosicom. Muzej do tada nije imao kustosa, bila sam zadužena za vođenje svih muzejskih zbirki i muzejskih knjižnica. Dakle, morala sam savladati sva povijesna razdoblja i svu vrstu muzejske građe, što je imalo dakako, svojih mana i prednosti. Osim toga, grad u to vrijeme nije imao tako razvijenu službu turističkih vodiča, tako da sam bila Gradu na raspolaganju u vođenju njihovih uglednih gostiju u stručnom razgledavanju grada. Moram reći da sam na takav način bila u obvezi upoznati se i naučiti najvažnije činjenice vezane za povijest Trogira i njegov umjetnički razvoj, što mi je u konačnici omogućilo i da napišem i objavim jedan manji „Vodič Trogira“. Sve ono što sam u životu pročitala, naučila o povijesti mojega rodnog grada itekako mi je proširilo vidike i omogućilo da njegovu povijest sagledam u širem kontekstu i uklopim ga u tijekove europske povijesti u kojima je on nezaobilazno ime još od prapovijesti.
Opišite nam svoj rad na mjestu kustosice.
- Što se tiče stručnog muzejskog posla dočekali su me uobičajeni poslovi kustosa – vježbenika, upoznavanje s muzejskim zbirkama, inventarizacija muzejskih predmeta i njihova obrada te inventarizacija i obrada naslova iz muzejske knjižnice (knjiga i časopisa bilo je po svim muzejskim prostorima), između brojnih administrativnih poslova. Također sam zajedno s pok. prof. Šimom Jurićem, tada voditeljem zbirke stare građe pri Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu uključena u popisivanje i katalogizaciju knjižnice Garagnin – Fanfogna u Muzeju. Muzej je imao odličnu suradnju s tadašnjim Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika kulture u Splitu te sam s njima obilazila i bila upoznata sa svim njihovim radovima na zaštiti spomenika kulture i arheološkim istraživanjima. Budući da je tadašnji ravnatelj Josip Miliša bio po zanimanju pedagog, nastojao se dobro povezati s trogirskim osnovnim školama, između ostalog i organizacijom kvizova znanja. U to vrijeme, osim mene i ravnatelja u Muzeju je bila zaposlena samo administrativna tajnica – knjigovotkinja i jedna čistačica – mali muzej s 4 djelatnika. Krajem 80-ih započeli smo s opsežnim projektom restauracije i konzervacije muzejske građe u suradnji s vanjskim suradnicima (prve u nizu bile su grafike iz palače Garagnin – Fanfogna), koji se u kontinuitetu odvija do danas.
Prekretnicu u Vašem profesionalnom životu označile su devedesete godine.
- Nakon umirovljenja dotadašnjeg ravnatelja, u svibnju 1991. imenovana sam v.d. ravnateljicom, a ravnateljicom u siječnju 1993. Na tom mjestu ostala sam već 30 godina, pa mogu slobodno reći da imam najviše ravnateljskog staža u usporedbi sa svojim prethodnim muškim kolegama. Počeci mojeg ravnateljskog mandata nisu bili jednostavni niti laki. U toj kulturnoj ustanovi nas je bilo svega troje zaposlenih, a nosili smo se i s financijskim problemima, Domovinskim ratom, čestim nerazumijevanjem pa i verbalnim napadima neistomišljenika… ali, kada imate entuzijazam i unutarnju snagu, kada radite ne za sebe nego za svoju ustanovu, svoj grad i domovinu Hrvatsku, tada ništa nije teško. Malo po malo problemi su se rješavali jer uvijek ima dobronamjernih kolega, dobrih ljudi voljnih pomoći.
U međuvremenu ste napredovali u muzejskoj struci.
- U struci sam osobno napredovala od kustosice, preko više kustosice do muzejske savjetnice. Muzej se postupno popunjavao novim djelatnicama. Jedno vrijeme bilo nas je devet, danas osam, ali nas još uvijek s obzirom na količinu posla i bogatstvo zbirki nije dovoljan broj. No u usporedbi s troje na početku mojeg ravnateljskog mandata, ipak smo napredovali u popunjavanju radnih mjesta, što me izuzetno veseli.
Kako je bilo raditi u ratno doba?
- Domovinski rat kojega se svi još živo sjećamo, strah od blizine vojarni bivše JNA u Segetu, uvjetovao je zatvaranje stalnog postava te iseljenje muzejskih predmeta iz stare gradske jezgre. Kako se kasnije pokazalo, to nije bilo neophodno, ali se nama u tom trenutku činilo najsigurnijim rješenjem. Krajem 90-ih godina započeo je opsežan i do danas nažalost nezavršen projekt obnove palače u kojoj je Muzej smješten – od projekata obnove do sanacije i restauracije, krovova, zidova pročelja, balkona do unutrašnjosti jednog dijela sklopa koji nosi barokna stilska obilježja, a koji je inače na drugom katu predviđen za nove muzejske urede.
Dugo ste se nosili i s problemom iseljenja stanara iz muzejske zgrade.
- Moramo istaknuti da smo se za mojih ravnateljskih mandata borili s brojnim „muzejskim stanarima“ naseljenim u zgradi u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, koje je bilo potrebno iseliti, što je bilo mukotrpno i dugo. Ipak, u tome smo uspjeli pa je „formalno“ ostao još samo jedan.
Kako biste saželi tri desetljeća na vodećoj poziciji?
- Osim velikih projekata sanacijskih radova u palači te projekta restauracije i konzervacije muzejskih predmeta za istaknuti su brojne izložbe kulturno-povijesne i likovne tematike, organizacija ili suorganizacija stručnih i znanstvenih skupova, izdavačka djelatnost, popunjavanje muzejskih zbirki novim muzejskim predmetima (izdvajam reljef Bogorodice s djetetom Ivana Duknovića, 10 zaglavnih stropnih ploča iz palače Barbieri, vrijedan namještaj iz kuće Mavretić… te brojne kamene ulomke, keramiku, metalne predmete…sa arheoloških istraživanja grada i okolice), inventarizacija zbirki u računalnom programu M++, … Od svih zbirki najveća je i najviše je narasla arheološka zbirka zbog sustavnih arheoloških istraživanja, povećanih i zajedničkim projektima s pojedinim institucijama iz zemlje i inozemstva koje je osmislila kolegica arheologinja. Također, zahvaljujući prostoru novouređene Edukativne zone u Muzeju se već dugi niz godina održavaju kreativne radionice uglavnom za djecu, što je rezultiralo popularizacijom ustanove kod najmanjih uzrasta, uz dakako stručna vodstva po stalnom postavu. Zahvaljujući kolegici za odnose s javnošću, posljednjih godina otvorili smo se javnosti putem Facebooka, bloga i Instagrama te upravo postavljene internetske stranice muzej-grada-trogira.hr, posredstvom kojih naš rad postaje do kraja transparentan i prepoznatljiv i kod onih koji su jedva poznavali našu djelatnost. Istaknula bih i jako dobru suradnju s trogirskim vrtićima i školama, crkvenim zbirkama te Konzervatorskim odjelom u Trogiru. Cjelokupna naša djelatnost rezultat je dobre organiziranosti i truda svih kolegica, uključujući stručne i administrativne i pomoćne, tako da je Muzej itekako prepoznatljiv u očima trogirske kulturne javnosti.
Koji su Vam planovi u zadnjem mandatu?
- Nastavak započetih projekta. Upravo je u tijeku postupak za nastavak radova na sanaciji palače – uređenje predprostora drugoga kata predviđenog za urede. Očekujemo rješavanje problema stanara u Muzeju te spora s nasljednicima obitelji Fanfogna – Garagnin u Italiji u vezi s vlasništvom palače. Nastavljamo i s postavljanjem kamera za videonadzor, projekta kojega smo započeli prošle godine te projektom novih rasvjetnih tijela u Galeriji Cate Dujšin Ribar te u ostalim dijelovima stalnog postava, čime ćemo konačno riješiti i dugogodišnji problem zastarjele rasvjete. Za nadati se da ćemo ove godine uspjeti realizirati znanstveni skup pod naslovom „Pod sjenom krila“ – Trogirska komuna za vrijeme venecijanske uprave 1420. – 1797., koji se trebao realizirati prošle godine u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest, ali je zbog pandemije prebačen za ovu godinu, a kojim se obilježava 600 godina venecijanske uprave u Trogiru. Rad na pripremi zbornika radova međunarodnog znanstvenog skupa „Osam stoljeća štovanja Gospe od Anđela i prvog samostana franjevaca u Trogiru“ je pri kraju te očekujemo tiskanje zbornika do kraja godine, u suradnji s Župom Gospe od Anđela u Trogiru. U tijeku je priprema monografije Matko Mijić, drugo izdanje te monografija o kući biskupa i hrvatskog bana Petra Berislavića koja se realizira zajedno s Institutom za arheologiju u Zagrebu. Za očekivati je da ćemo za 4 godine kolega Arsen Duplančić i ja objaviti katalog knjižnice Garagnin – Fanfogna. Kolegica arheologinja provodi različite arheološke projekte u suradnji s domaćim i inozemnim institucijama i to na teritoriju bivše trogirske općine…. Voditeljica sam i nekoliko muzejskih zbirki, između ostalih i one novovjekovne kulturne povijesti, koja mi je najbliža jer ima veze s mojim znanstvenim istraživanjima, a koju nastojim popunjavati novim muzejskim predmetima. Ukratko, za očekivati je da ću do kraja mandata u suradnji s kolegicama realizirati zadane projekte uključujući i izložbe različitog sadržaja. Najveći projekt obnove cijele palače, bez uključenja europskih sredstava, što je nemoguće ostvariti bez suradnje s Gradom, teško da ćemo u dogledno vrijeme uspjeti završiti. Svakako, Muzej je bio i ostao jedan od glavnih nositelja očuvanja kulturne baštine i kulturno – umjetničke memorije grada, otvoren za suradnju sa svim dobronamjernim ustanovama i pojedincima i za nadati se da će tako i nakon mojega odlaska iz njega i ostati.
Bili ste aktivni i izvan Muzeja.
- Školske godine 1989/90. upisala sam poslijediplomski studij Kulturna povijest istočne jadranske obale na IUC-u u Dubrovniku – Sveučilište u Zagrebu. Na temu Trogir i njegovo područje od početka 18. do prve polovice 19. stoljeća magistrirala sam 1994. godine. U radu sam obradila gospodarski, privatni i društveni život Trogira tijekom navedenog razdoblja. Potom sam na temu Svakidašnji život grada Trogira od polovine 18. do polovine 19. stoljeća doktorirala 2004. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.. Bila sam suradnicom na projektu “Hrvatska 18. – 19. st. – modernizacija i nacionalni pokret” koji se vodio pri Zavodu za hrvatsku povijest, Filozofskog fakulteta u Zagrebu – voditelj projekta prof. dr. sc. Nikša Stančić te suradnica na projektu „Dalmatinski katastri 19. st.“, Filozofski fakultet Split, od 2007., voditeljica dr.sc. Nataša Bajić – Žarko koji je rezultirao objavom knjige o Kaštel Novom u starom austrijskom katastru.
- Obnašala sam dužnost tajnice Ogranka Matice hrvatske Trogir od 1991., a od godine 1997. do 2012. predsjednice. Od godine 1992. članica sam uredništva časopisa Vartal (časopis Ogranka Matice hrvatske Trogir). Članica sam uredništva nekoliko stručnih i znanstvenih časopisa te raznih strukovnih i drugih udruga, primjerice Književnog kruga iz Splita, Hrvatskog muzejskog društva, Hrvatskog plemićkog zbora, Udruge sv. Jakova, HAD-a, Radovana – Društva za zaštitu kulturnih dobara Trogiraitd. Samostalno sam uredila veći broj knjiga i pojedine brojeve časopisa Vartal. Školske godine 2006./07. i 2008./09. kratko vrijeme predavala sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, Odsjeku za povijest, izborni predmet Društvo (Svakodnevica) u Dalmaciji u 18. i 19. st. gdje sam stekla naslovno nastavno zvanje višeg predavača. Vanjski sam znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu od 2008. g. Također sam izlaganjima sudjelovala u radu niza stručnih i znanstvenih skupova te kongresa započevši od 1986. pa do danas. Od 1987. godine do danas objavila sam brojne stručne i znanstvene radove vezane uglavnom za povijest grada Trogira i njegove šire okolice tijekom 18. i 19. stoljeća te sam autorica triju knjiga.
GORDANA DRAGAN
Foto: Maja Maljković Zelalija
