ŽVRK VETERANKA TROGIR – 20 GODINA LJUBAVI

10. prosinca 2021.

753

BAJKA KOJU ZAJEDNO ŽIVIMO

Ženski veteranski rukometni klub “Veteranka” Trogir koji je postao aktivan prije dvadeset godina službenim osnivanjem udruge obilježava jubilej čiji središnji događaj je sutrašnji slavljenički turnir pod nazivom “20 godina ljubavi”, koji će se održati u dvorani Vinka Kandije od 13:30 do 18:30 sati, uz revijalnu utakmicu iznenađenja.

Dva desetljeća sportskog natjecanja, ali nadasve iznimnog prijateljstva u ime svih veteranki toga kluba u nadahnutoj priči koju za Trogirski portal donosimo u cijelosti evocirala je tajnica kluba Hajdi Katinac.

Naša priča iako je službeno započela osnivanjem udruge prije dvadeset godina, počinje davno…počinje prije pedeset, četrdeset, trideset godina…počinje svakog onog dana kada je svaka od nas prvi put kročila u sportsku dvoranu…onog dana kada je svaka od nas prvi put uzela rukometnu loptu u ruke. Tada, u tim davnim vremenima kada su Vese, Čiki, Suzo, Luce, Snježo, Blaža, Mirela, Lela, Snježo druga, Milka, Pepi, Ivana S., Tone, Ale, Maja, Hajdi, Ivana Brešan, Nena, Mare, Mare Zule, Kate, Ivana Munji, Seke, Blanka, Ljube, Ivana mala naša, Andrea, Nina, svaka od nas sa svojom generacijom učile prva rukometna pravila naši su nas treneri naučili da nisu bitne pobjede, pehari niti novci. Učili su nas da je sportski duh ono što moramo usvojiti i da je ona stara „jedan za sve…svi za jednoga“ najvažnije pravilo koje u kolektivnom sportu znači sve. Bila su to neka druga vremena ali upravo to što smo kao djeca naučile, to nešto što današnje generacije nitko ne uči, upravo to omogućilo nam je da smo tolike godine zajedno. Kroz ovih naših dvadeset godina osvojile smo nebrojeno turnira, proputovale mnoge države, primile mnoge nagrade ali ono najvažnije što smo osvojile je nemjerljiva ljubav, poštovanje i povjerenje koje imamo jedna prema drugoj. Teško je nekome tko nije dio nas objasniti ovo što mi imamo jer jednostavno ne postoji riječ kojom bi opisale bajku koju zajedno živimo. Možda je sve ovo naše najlakše opisati tako da kažemo kako smo jedna drugoj uvijek na prvom mjestu. Bilo je tijekom godina uspona i padova kako naših zajedničkih tako i privatnih, ali u svakoj situaciji svih nas 27 bilo je uz onu kojoj je trebala pomoć. Jedan poziv u pomoć – 27 pruženih ruku. Eto tako je najlakše opisati ono što smo onim davnim sportskim odgojem dobile.

Razlika u godinama između najstarije i najmlađe je velika, četrdesetak godina, ali ta razlika postoji samo na papiru, u našoj stvarnosti sve smo isto godište, iste stvari volimo, istim stvarima se veselimo, zbog istih stvari tugujemo. Zajedno slavimo rođendane, rođenja, krizme, krštenja, zajedno pjevamo i tugujemo. To je ono što želimo pokazati svima koji se danas bave sportom. Pogledajte nas, ovo ćete imati ako naučite da u kolektivnom sportu ne postoji ja, samo mi, ako naučite da su vrijednosti sporta prijateljstvo, zajedništvo i sportski duh, ako naučite da se sportom ne treba baviti zbog slave ili dobrih ugovora.

Uz ljubav prema rukometu dijelimo zajedničku beskrajnu ljubav prema našem gradu. Upravo zbog te ljubavi organizirale smo niz humanitarnih akcija, darivanja potrebitih, zajedno darujemo krv, čistimo naš grad. Na svaki poziv naše zajednice rado se odazivamo. Ovu udrugu čini skupina žena koje jednostavno mogu sve. Izvan sportskih događanja, treninga i turnira, jedna drugoj pomažemo kad god zatreba. Zidamo, gradimo, kopamo, beremo, baratamo svim poljoprivrednim, a bogme i građevinskim strojevima i alatima. U ovih dvadeset godina nemoguće je nabrojiti sve što smo prošle, ali nekako ono što će svaka od nas reći, kada bi u dvije riječi trebali opisati svaki naš susret – ljubav i smijeh, smijeh do suza, svaki put. Svakom našom gestom pokušavamo mlađim generacijama pokazati koje su to vrijednosti koje treba usvojiti, koje treba čuvati i njegovati.

Naravno najljepši dio svakako su veteranski rukometni turniri koji su mjesta na kojima preselimo s ovog planeta na neko nestvarno mjesto u kojem nema razlika, politike, nacionalnosti…nema granica… O svakom našem putovanju mogla bi se napisati knjiga jer onako spontano uvijek se dogodi nešto čemu se godinama smijemo, nešto za što se držimo kada je teško.

Primjerice, na zadnjem turniru u Osijeku dogodilo se da je pola ekipe navečer otišlo na zajedničko druženje u jedan disco klub, dok su druge ostale na Adventu u gradu. Te koje su ostale na Adventu smislile su “spačku “koja je rezultirala da nakon toga više „jedan kombi više ne vjeruje nikad onom drugom“ (putujemo kombijima od kojih se jedan zove „sanitet“ a drugi „pušački“). Nastavak ove prve priče je da smo se s turnira sretne sve i zadovoljne vratile u Trogir i ovaj „disco“ dio naravno ništa nije sumnjao. Prvu subotu nakon turnira našle smo se uobičajeno na treningu iza kojeg slijedi druženje. I tada počinje cirkus. Jedna naša članica vadi plavu kovertu koja je stigla iz Osijeka i onako u šoku daje je našoj pravnici. Iz Osijeka je stigla kazna u iznosu od 5.000 kn za uništavanje javne imovine (božićnog ukrasa – onog božićnog medeka“. I sve tu piše…kako su se te koje su ostale na Adventu popele na binu, skakale i tom prilikom uništile taj božićni ukras. Stoje u pismu i članci Zakona, ime Odjela koji šalje kaznu, žiro račun za uplatu, ma sve kako treba. Čitajući to naša pravnica kaže kako kaznu treba platiti i kako nema žalbe, jer eto dogodilo se što se može. Sve smo se složile da ćemo podijeliti trošak, pa su se javile čak i one koje nisu bile da će snositi trošak. Sumnjivo je, ovima koje nisu bile u grupi „Advent“, postalo kada je ova naša koja plaća troškove uzela mobitel i krenula odmah upaliti mobilno bankarstvo i platiti kaznu, a grupa „Advent“ nikako nije dozvolila da se plati nego da ćemo ipak promisliti, pisati žalbu. Onda je, kad smo se rastali, naša pravnica cijelu noć smišljala kako ćemo se žaliti i ujutro pobjedonosno zove hitan jutarnji sastanak da objavi kako su ovi u Osijeku skroz ludi, da su pogriješili članke pa čak i cijeli Zakon koji bi se odnosio na tu kaznu. Da skratim priču kada su Adventuše vidjele da je vrag odnio šalu, da će žalba zapravo biti poslana priznale su da su zamislite u Osijeku zamolile vlasnicu hotela da u Trogir pošalje praznu kovertu iz Osijeka. U tu kovertu, koja naravno je lijepo imala pečat pošte i naziv gradskog odjela koji je šalje, napisala sama prekršajni nalog sa skeniranim pečatom grada Osijeka i stavila ga u kovertu. Tako je bilo 1:0 za „sanitet“ kombi. Ali, taj je događaj pokrenuo niz osveta i spački kojima se danima smijemo.

Spomenula bih i to kako smo na jednom turniru nagovorili organizatora, na kojem uopće nije bilo izbora za miss turnira, da prozove jednu našu članicu i proglasi je missicom, naravno onu kojoj je to bila najveća muka. Sve smo znale za dogovor osim jedne njene bliske prije, pa tako kad je uslijedila dodjela lente i krune mi smo sve pucale od smijeha, a njena ponosna prija jedina ustala i onako od srca pljeskala. Ali ova naša morala je izaći i primiti nagradu. Dan danas nam to nije oprostila.

O tome koliko smo ovisne jedna o drugoj, koliko nam nedostaje energija koju jedna drugoj dajemo govori i činjenica da smo, u onom prvom koronskom lock down-u, kad smo imali putovnice za prelazak gradova, očajnički tražile način kako bi se ipak družile. I tako smo umjesto subotom u dvoranu dogovorili termin on-line video druženja. Svake subote u vrijeme treninga gledale smo se preko mobitela. Netko bi rekao: “neš ti toga”, ali nama je to spasilo živote. Kako u to vrijeme nismo mogle niti na turnire i baš je otkazan prvi turnir od kasnije mnogih, jedna naša plakala je kako se radovala Toninoj kavi (naša prija koja kuha najbolju kavu i kuha je uvijek za sve). A ta naša je imala putovnicu jer radi u Splitu. Onda je naša najbolja kuharica kave nazvala svoju priju i kuhala joj kavu u termosici. Ta bi prije odlaska u ured stala na Brdima, kraj portuna, di je na zidiću čekala termosica za na posao (tada smo se svi još bojali približiti jedni drugima).

Upravo zbog svih tih malih-velikih stvari, vrijednosti koje predstavlja ova naša mala zajednica, danas kada slavimo dvadesetu godišnjicu odlučile smo je dostojno proslaviti, pa smo sretne jer nam u goste dolaze drage prijateljice i prijatelji. Na žalost zbog Covid situacije nismo u mogućnosti na druženje pozvati se one koji bi trebali biti s nama, ali najveća nam je sreća što su se naši dragi prijatelji iz svih susjednih država organizirali i dolaze u obliku poklona kao jedna internacionalna ekipa pod vodstvom našeg dragog prijatelja, Balde, također veterana. To nam je poklon koji vrijedi više od ičeg.

Sve ove naše uspjehe ne bi postigli da iza sebe nemamo podršku cijele lokalne zajednice, a posebno Grada Trogira i Zajednice sportskih udruga Grada Trogira, njihovih čelnika, kojima posebno zahvaljujemo, kako sadašnjoj postavi, tako i onim prijašnjima, jer su uvijek bili uz nas. Zahvaljujemo svim našim sponzorima koji nam omogućavaju da sudjelujemo na svim tim turnirima. Također posebno zahvaljujemo našim obiteljima, posebno supružnicima koji nas razumiju i podržavaju. Bez toga naravno bilo bi jako teško, ali vide oni da kad se vratimo s turnira bar mjesec dana ništa ne grintamo, da smo vesele i sretne, pa i oni imaju koristi od ove naše udruge.

Zahvaljujemo gradonačelniku i dogradonačeniku Trogira, Anti Biliću i Viktoru Novaku, te predsjedniku Zajednice sportova grada Trogira Dubravku Škokiću, koji su nam učinili veliku čast pozvavši nas na prijem, kojom prilikom su nas iznenadili priznanjem za naš rad i prekrasnim ružama čime su nam pokazali da ovo naše doista puno vrijedi.

Na kraju bih u ime svih veteranki poslala poruku svim građanima Trogira:” Živimo u biseru svijeta, volimo ga i čuvajmo svi zajedno, radimo za njega i sve naše građane, budimo ono što su naši stari bili, pravi Trogirani. Gdje god bili Trogir neka bude na prvom mjestu, pokušajmo u svakom trenu vratiti mu sve ono šta nam je tako lijep i ponosan dao. I šaljite djecu u dvorane, na igrališta, sportske terene ali prije ih naučite da tamo trebaju ići iz ljubavi, samo iz ljubavi. Samo ljubav!”