Trogiranka Ivanka Stipčić Vukman jedna je od čuvarica naše kulturne baštine koja ne dopušta da stari trogirski običaji i dijalekt padnu u zaborav
Ivanka piše za svoju dušu, ali rado svoje stihove i priče podijeli i s ostalima pa je tako sudjelovala na natječaju za kratku priču „Priča se (p)o gradu“ Gradske knjižnice Trogir u kojem je dva puta ušla među 10 najboljih radova.
Svatko se s ovom stuacijom nosi na svoj način, nekome usamljenost teško pada, no Ivanku je potakla na kreativnost. S obzirom da se općenito velik broj ljudi i dalje ne pridržava mjera socijalnog distanciranja, njoj je “škopijalo u momentu” te su nastali slijedeći stihovi:
“IZAJDIMO NA PONISTRE”
Ostani doma,
nemoj brontulat,
vanka je nevoja,
triba izdurat!
Kad ti škopija,
izajdi na ponistru
oli na pergul,
ol’ sidi na kupe
kroz bajin od krova,
ošervaj se na sve kantune,
siti se, ka dica,
o’tamo smo zajičali frakadune.
Puvali balune
o’sapunjače,
škropili vodon jude,
ko će žveltije, ko jače,
monade iženjavali,
vikali batude,
svašta ižventavali,
da veselo nan bude!
Siti se traine,
od ponistre do ponistre
i škatuli od patine
šta glumile su telefone,
siti se tiramoli
s kojima smo jedni drugima
igračke i pisma slali
i bili sritni,
a nismo puno jemali.
Priko ponistre,
čakulali smo lipo,
na mote i na slova,
a nama je to bila
manera nova!
Priko ponistre,
priko balature,
susidi su čakulali,
smijali se, karali,
pivali i korteđali.
Danas su ponistre zatvorene,
jerbo nan radu klime
i samo one šuškaju
i samo one čakulaju!
I možda će Korona
sve ovo prominit,
pa će nan ponistre i balature,
barenko na kratko,
opet oživit!
Fotografija: Trogir Time Travel Trogir, 1969. | fotografija: Nenad Gattin
