Na Noć knjige 23. travnja u Gradskoj knjižnici Trogir održan je nagradni natječaj s temom “O životinjama i ljudima”, na kojem su mladi natjecatelji imali priliku pokazati svoje kreativne vještine. Žiri, sastavljen od Valerije Zečević, Slavice Rožić, Andrea Pavičin i Lucije Dražić Šegrt, morao je donijeti tešku odluku o pobjednicima.
U kategoriji priče za djecu do 15 godina, pobjedu je odnijela Pjerina Mijaković s pričom “Šumom kroz prijateljstvo”. U kategoriji za mlade do 18 godina, prvo mjesto podijelile su dvije priče: “Aga” Ane Lučić i “Subjekt 25″ Noe Lovrić.
U nastavku pročitajte nagrađene priče:
Šumom kroz prijateljstvo
Nekada davno, u malenom selu na rubu guste šume, ljudi su živjeli u skladu s prirodom. Znali su slušati vjetar, razumjeti govor rijeke i prepoznati korake lisice u noći. Djeca su od malih nogu učila kako poštovati svako biće, od mrava do medvjeda.
U toj šumi živjele su mnoge životinje: lukava lisica, razigrani jelen, mudra sova i hrabri vuk. No među njima je posebno mjesto zauzimao stari medvjed po imenu Grigor. Bio je velik i snažan, mnogima zastrašujuć, ali u njegovim očima uvijek je titrala neka tiha sjena tuge.
Jednog dana, u šumi je zalutao dječak iz sela. Zvao se Marko i imao je samo dvanaest godina. U potrazi za izgubljenim štapom za pecanje, zapeo je u gustišu i nije znao kako natrag. Sunce je već zalazilo kad je ispred sebe začuo lomljenje grana. Srce mu je snažno tuklo. Pomislio je da je sve gotovo. Ali kada je otvorio oči, umjesto strašne zvijeri, pred njim se pojavio Grigor. Njegove oči bile su blage, a koraci spori i pažljivi. Pogledao je dječaka, osjetio njegov strah i samo sjeo na obližnju stijenu. Marko mu je polako prišao. Umjesto riječi, nastala je tišina, ona posebna tišina u kojoj se duše prepoznaju. Tako je započelo to neobično prijateljstvo. Grigor je svakog dana dolazio do ruba šume, a Marko mu je donosio med i jabuke. Razgovarali su bez riječi, pogledima i smijehom. Marko je naučio čitati tragove u blatu i loviti ribu iz brzih rijeka, a Grigor je prvi put osjetio toplinu povjerenja i istinskog prijateljstva.
No jednog dana, selo je saznalo za medvjeda. Ljudi su se uplašili. “Medvjed je opasan”, rekli su, “moramo ga otjerati!” Uzvici i pobune protiv medvjeda širili su strah i nemir cijelim selom. Marko je pokušao objasniti da je Grigor bezopasan i da je poput ostalih životinja, no nitko ga nije slušao. Kada su ljudi s bakljama krenuli prema šumi, Marko je stao pred njih. Pogledao ih je u oči i rekao: “On nije zvijer, on je moj prijatelj! Ako njega otjerate izgubit ćemo nešto mnogo veće, sposobnost da vidimo srcem.” Na dječakove riječi, ljudi su zastali u tišini, a iz šume je izašao Grigor, miran i dostojanstven. Pogledao je selo, ljude pa dječaka. Zatim se skrušeno okrenuo i nestao u dubini šume. Više ga nisu vidjeli, ali od toga dana nešto se promijenilo. Marko je shvatio da ne ostaju svi prijatelji s tobom zauvijek, ali svi oni, na neki način, ostave dio sebe u tebi. Pouka, koju je Marko nosio u srcu bila je jednostavna, ali snažna. Prava prijateljstva ne mjere se vremenom, već onim što ostavimo iza sebe, ljubavlju, poštovanjem i odgovornošću za one koje volimo, bili oni ljudi ili životinje. Nakon tog događaja ostatak sela počeo je više slušati i manje suditi. Djeca su češće boravila u prirodi, a svaka životinja postala je priča vrijedna slušanja, jer ipak ova priča, o životinjama i ljudima, nije samo o Grigoru i Marku. To je priča o svakome od nas, kad otvorimo srce, svijet postaje bolje mjesto, i za ljude i za životinje!
Pjerina Mijaković, 7. razred OŠ
Aga
Još se u mom kraju pripovijeda kakav je Aga bio… Aga bijaše moj pas, tornjak, moj čuvar. Ja ga nisam upamtila. Valjda je sudbina tako htjela… Rodih se u srcu Slavonije, gdje je svako dvorište čuvao bar jedan ogroman pas. A naše je dvorište bilo najveće i naš Aga je bio najveći pas u sokaku. Dvije godine prije mog rođenja, otac ga je kući donio kao malu bijelu pahulju, ali Aga je izrastao u diva među psima. Kad bi hodao našom njivom, svi su psi lajali na njega, a čim bi kročio na šor, podvili bi repove, umuknuli i pobjegli iza kapije. On ih nije ni gledao, samo je ponosno koračao uzdignute glave.
Kad sam se ja rodila, Aga je pomno pratio svaki moj pokret i tek što bi me majka uzela u naručje, eto i njega da nas prati u stopu. Ne daj Bože da ja zaplačem! Odmah bi dotrčao, sjeo kraj mene i puštao mi da ga čupam za njegovu dugu i gustu dlaku, a on bi strpljivo sjedio i pazio na me. Još mi majka spomene kako je Aga umalo uništio svatove zbog mene… Svatovi, koje su pratili tamburaši, svratili su i u naše dvorište da nazdravimo u čast mladencima. Majka je sa mnom u naručju izašla među tamburaše i čim se jedan s ogromnom tamburom bugarijom približio meni i majci, Aga je preskočio ogradu i oborio ga na tlo. Jedva su ga odvojili od tog tamburaša. Eto, takav je moj Aga bio…
Njemu nije trebalo govoriti što da radi. Dovoljan mu je bio jedan pogled i on je sve razumio. Naš je Aga bio i ostao vjeran do smrti… Otac ga je vodio na izložbe. Na svakoj izložbi jednoglasno je bivao proglašavan prvakom. Vlasnici pasa su zavidjeli mome ocu, a ostali psi su, ako psi uopće mogu biti zavidni, sigurno zavidjeli Agi. Da je bilo sreće, možda bih ga i ja vodila na izložbe ili barem kao starog psa šetala našim sokakom. Ali ni Agina ni naša sreća nije dugo potrajala… Tog davnog studenog, moj je otac umro. Ja i majka smo potom došle živjeti u Dalmaciju. Kako u toploj Dalmaciji uvjeta za takvog psa nije bilo, počevši od prostora pa do klime, moja ga je majka poklonila našim prijateljima i susjedima koji su o njemu uistinu dobro brinuli.
Ali od tog dana, Aga, tako krupan pas, samo je zalegao. Legao je pod orah i više nije htio ustati. Nije htio jesti ni piti. Iz dana u dan, kopnio je sve više. Njegov bistri pogled postao je prazan, a pjesma tamburaša više ga nije budila dok je spavao pod orahom. Aga je samo životario. I njegova je sreća umrla kad i naša. Majka je slala novce za najčuvenije veterinare, novi su vlasnici činili sve da ga podignu, ali lijeka za Agu nije bilo… Prolazili su tako dani, a on je sve više slabio i nestajao. Kao da to više nije bio onaj isti Aga… Jednog su jutra došli da ga pokušaju nahraniti, ali njegove umorne oči više se nikada nisu otvorile. Nakon tjedan dana, Aga je uginuo. Ne od bolesti. Takvome psu bolest nije mogla ništa. Mog je Agu ubila tuga koja je slomila njegovo vjerno srce…
Ana Lučić, 1. razred SŠ
SUBJEKT 25
Osjećaji. Važna karakteristika u ljudskom životu. Meni ne. Dijagnosticirana s aleksitimijom, nedostatkom osjećaja. To je jako nezgodno, posebno ako ste znanstvenik. Djeca na ulici me često zovu „Ludom znanstvenicom“, ali to me ne pogađa. Jednog dana sam šetala ulicom i ugledala oglas za posao u tvornici kozmetike „Venenum cosmetics“. Nisam nikada čula za nju, ali znala sam da mi treba neki poticaj u životu. Nazvala sam broj i ugovorila sastanak. Došao je taj dan. Tvornica je bila izuzetno velika i obojana u kričavo ružičastu boju. Prozori su bili zatamnjeni. Na ulazu me dočekala visoka, plavokosa žena i uljudno se predstavi:
– Dobar dan, ja sam direktorica Wood. Vi ste sigurno gđica Horan. Drago mi je što ste ovdje!
Nije bilo teško primijetiti da sam se jedina prijavila za posao. Dok smo se približavali ulazu osjetila sam užasan smrad. Tvornica se činila čarobnom izvana, ali unutra se atmosfera promijenila. Slaba svjetlost je dolazila s reflektora na krovu, a zidovi su bili sivi. Nije bilo nikog. Došli smo do mog ureda nakon šetanja kroz dugačak hodnik. U tom hodniku su bila troja vrata. Moj ured je bio iza središnjih vrata. S lijeve strane ureda se nalazio laboratorij i stakleni ormar pun smjesa i kiselina, a desno radni stol s knjigama. Ono što mi je najviše privuklo pažnju je zid na kojem su se nalazili miševi i štakori. Gospođa Wood primijeti nedostatak reakcije i upita:
– „Zar Vam se ne sviđa? U oglasu nismo spominjali životinje, ali morate znati da je to nužno za poboljšanje kvalitete i sigurnosti naših proizvoda.“
– „Da, razumijem. Oprostite na mojoj reakciji, ali znajte da budući rad sa životinjama neće biti problem“ – rekla sam.
– „Izvrsno! I molila bih Vas da ne ulazite u prostorije pored Vašeg ureda.“
– „U redu.“ – rečem hladno.
Prvi dan sam počela raditi na kremi za pomlađivanje. U epruveti počnem miješati smjesu. Kao dodatni sastojak ubacim kokosovo ulje. Kada sam kremu dovršila, odlučila sam je isprobati na mišu. Na subjektu 25. Taj miš je bio albino s crvenim očima. Uzela sam ga i ušpricala mu smjesu u tijelo. Prolazile su minute bez reakcije. Zaključila sam da je krema dobra i ostavila je na stolu. Miša sam vratila na zid. Sljedeći dan sam počela bilježiti sastojke. Čim sam napisala kokosovo ulje sa zida nešto padne. Podignem glavu i vidim prazan kavez na podu. Kavez 25. Krema ipak nije bila dobra. Bacila sam ju u cijev za otrovni otpad na kraju hodnika i krenula provjeravati sastojke. Kada sam štakoru 5 ubrizgala kokosovo ulje, počeo je bjesomučno cičati. Krenula sam prijaviti anomaliju direktorici, kad se odjednom odškrinu vrata zabranjene sobe. To je bilo prvi put da me nešto zainteresiralo i morala sam ući. Prostorija je bila mala. Unutra je bila palionica iz koje je buktala zelena vatra, a kraj nje kutija na kojoj piše: „Oprez, otrovni otpad“. U toj prostoriji su bila još jedna vrata iza kojih sam čula korake. Sakrila sam se iza kutije i vidjela dvoje zaposlenika s gas maskama koji vode buran razgovor. Uspjela sam se iskrasti iz prostorije, ali onda su mi pažnju privukla treća vrata. Nešto se čulo iza njih. Odškrinem ih i ugledam velike kandže, bijelo, pola počupano krzno i dva prednja zuba koja mi se kese. Krvave oči gledaju izravno u mene, a uho na kojem je etiketa s brojem 25 se raširilo. U idućem trenutku veliko stvorenje trčalo je prema meni. Nikad u životu nisam osjetila toliki strah. Trčala sam niz hodnik, s bočicom kreme u mojim rukama, a užasno rikanje se čulo iza mene. Napokon dođem do ureda gđe Wood kucajući nemilosrdno na njena vrata. Ona otvori, s maskom na licu i upita: „Što se događa gđice Horan?“
– Miš… krema… kokos… čudovište… – nisam mogla reći pravu rečenicu koliko sam se gušila u svojem strahu.
Gledala me zbunjeno. Dovedem je do svog ureda da joj pokažem čudovišnog miša. Ušli smo unutra, a ja ugledam nešto što me užasnulo: mali bijeli miš, nepomičan, u svom kavezu.
Noa Lovrić, 2. razred SŠ
Foto: GKT
