Nikolina Mitar, vedra i ustrajna maturantica trogirske Srednje škole Ivana Lucića kojoj osmijeh ne silazi s usana svima nam može pružiti snažnu životnu lekciju te biti uzor. Toj malešnoj palčici nakon rođenja liječnici gotovo nisu davali nikakve šanse. Prognozirali su da najvjerojatnije neće vidjeti, čuti, govoriti, hodati, jednostavno da će biti kao biljka. Deseti dan njenog života pojavilo se krvarenje na mozgu te joj je dijagnosticirano njegovo 89 postotno oštećenje i cerebralna paraliza.
Osamnaest godina kasnije mlada paraplivačica, već tri godine članica splitskog kluba „Cipal“, ostvarila je prošlog mjeseca vrhunske rezultate na svom prvom međunarodnom natjecanju svjetske serije održanom u talijanskom gradu Lignano Sabbiadoro. Nakon što joj je potvrđena međunarodna klasifikacija u disciplini 100 m prsno u klasi SB4 isplivala je normu za Svjetsko prvenstvo u paraplivanju koje će se održati u Manchesteru od 31. srpnja do 6. kolovoza ove godine.
Nikolinu svakodnevno možete sresti kako se na poljudskim bazenima priprema za to natjecanje uz pomoć trenera Mirka Samardžića. A put do sportskih visina nije baš jednostavan i lak. Bez mame Kristine te podrške obitelji tate Tonča i njezinog najdražeg brace Ivana bilo bi to teško.
- Doktor nam pojašnjava njezin nalaz i onda nastaje pravi šok. Kaže kako će biti kao biljka i ja u tom momentu refleksno uzvraćam: “Neće ona biti takva!“. “Ako se budete zajedno držali, uspjet će odgovara on!“. Sutradan krenemo s fizioterapeutkinjom dragom Sanjom Šotić Jurušić na vježbe, i ona gleda nas, a mi nju i gledamo šta ćemo s malom mrvicom raditi. Nazove je ona palčica. Krene Sanja svaki zglob „lomiti“, savijati i mene učiti kako da isto to s njom kući vježbam. Po povratku iz Zagreba ja s mojom Nikolinom nastavim vježbati svaki dan po 12 sati. Plače ona, a ja s njom i tako vježbamo, jer prema preporuci liječnika to je bilo potrebno kako se ne bi „ukočila“, prisjeća se mama Kristina i nastavlja.
- Nikolina se uvijek voljela voziti na velikom motoru. S tri godine počela je jahati konja i to traje do danas. Prva prepreka počela je s polaskom u vrtić. Naime, vrtić u Segetu prvi put se susreo s djetetom koje ima cerebralnu paralizu. Ali teta Snježana Mlačić se zauzela za moju Nikolinu i pored 32-oje mališana prigrlila je i moju djevojčicu i zato joj neizmjerno hvala što je uljepšala njezine dječje dane. Kada je krenula u školu pristup je bio super zahvaljujući ravnatelju Dominiku Matkoviću i psihologinji Ivani Geić. Napravljen je pristup u školu za invalide, a učiteljica Marija Komljenović bila je jedno veliko otkriće, jedna topla, dobra i poštena osoba. Njezin odnos prema Nikolini bio je kao sa zdravom i veselom djevojčicom. Bila je pravedna i tražila je znanje, tako da joj na tome puno hvala jer je od Nikoline napravila pravu učenicu, priča mama Kristina.
Doznajemo kako je njezina mezimica u treći razred osnovne škole pohađala glazbenu školu i učila svirati klavir pune tri godine, ali budući joj se javni nastupi i nisu baš previše sviđali, odustala je.
Novo poglavlje u Nikolininu životu stiglo je upisom u ekonomsku školu u Trogiru koju uskoro završava, a nakon koje namjerava upisati studij marketinga na Ekonomskom fakultetu u Splitu.
- I završava moja Nikolina osnovnu školu, treba u srednju i ponovo nervoza i stres, nova sredina… Upiše ona ekonomsku. Škola nema lift. Majko moja mila, šta sada? I tako ona mic po mic lagano se držeći uz ogradu, bočno korača i uspije svladati dvoje skaline i popeti se do prvog kata. I tu prepreku svladale smo uspješno, tako već četiri godine. Međutim, njezin život sveo se škola-kuća. Ja moram nešto učiniti. Njezini vršnjaci izlaze vanka, a ona stoji kući. To tako ne može i odluka je u zajedničkom dogovoru pala. Jednog dana na poslu kolegici sam se požalila kako moram vidjeti imaju li kakvi sportovi za invalide u Splitu. “Uguglam“ ja i „izbaci“ mi sve moguće sportove: tenis, košarku, atletiku, boćanje, stolni tenis, plivanje… I tako je odluka pala na plivanje, pa je tako Nikolina postala članica plivačkog kluba „Cipal“. Vjerujte mi veliko je odricanje svakodnevno je odvoziti i dovoziti, ali ništa nije vrijedno osmjeha moga djeteta i njezino zadovoljstvo, zaključila je mama Kristina, hrabra mama velikog srca i neizmjerne ljubavi koju pruža svojoj kćeri Nikolini.
Svojim plahim pogledom i vedrinom ta osamnaestogodišnjakinja svakoga obara. Tko god da ju poznaje u njezinom Segetu i Trogiru to će potvrditi. Zato veličanstven doček koji su joj priredili iz škole nakon dolaska iz Italije nije iznenađenje.
- Na putu do škole nisam imala pojma o tome što me tamo čeka. Kad ono dolazim, a svi stoje poredani ispred škole. Moji kolege, profesori, ravnatelj… Takvo što nisam očekivala. Ne mogu riječima opisati koliko mi je bilo drago, veselo će ova sportašica.
Njezin trener Mirko Samardžić u startu je vjerovao u nju iako je znao da će trebati puno raditi. U početku je znala smo „plutati“, a sada grabi prsno i leđno od jednog do drugog kraja bazena, voli se pohvaliti.
Za svoje uspjehe zahvalna je Nikolina i trenerici Barbari, te treneru Juri. Naglašava kako je potpuno ispunjena i sretna. Sam plasman na svjetsko natjecanje za nju je već veliki uspjeh, ali potajice očekuje prolazak u finale. U slučaju da se to ne dogodi neće je veli to obeshrabriti, jer život i novi izazovi idu dalje. Ta palčica čega god se dohvati i uspije, u plivanju je već dostigla svjetske visine i otvorila brojne putove do uspjeha. Mama Kristina i dalje će je u tome vjerno pratiti.
GORDANA DRAGAN
Foto: Privatni album
