Vjeroučiteljica Slavenka Barada, koja je nedavno preminula u pedesetoj godini života, ostavila je neizbrisiv trag u sjećanjima rodbine, prijatelja, učenika i djelatnika OŠ Slatine
Slavenka Barada (15. siječnja 1971. – 13. studenoga 2020.)
Humanitarka, misionarka, učiteljica i razrednica, vjeroučiteljica, mentorica, dodatno educirana za rad s djecom s posebnim potrebama, svestrana osoba i neiscrpan izvor znanja i potpore za sve svoje kolege u struci, uporna i marljiva radnica, dosljedna osoba, otvorena uvijek novim znanjima, a osobito metodama koje osnažuju nastavni proces, Iako talentirana ali i educirana ne opire se kritici svog rada te otvoreno traži sugestije koje bi unaprijedile njenu nastavu… U Osnovnoj školi „Slatine“ vjeroučiteljica je od 2003. do 2018. godine. U tim godinama osim što predaje vjeronauk vodi i školski preventivni program, razrednica je, vodi vjeronaučnu grupu, karitativne aktivnosti, usko surađuje s roditeljima učenika, ravnateljicama, stručnom službom, župnikom, Katehetskim uredom. Istovremeno radi na pola satnice u Centru za autizam u Splitu, dodatno se educira na području rada s djecom s posebnim potrebama,…i još mnogo toga. Poseban naglasak stavljamo danas na projekt za Marijine obroke koji je osmislila i uobličila, a ideja je krenula je učenika tadašnjeg osmog razreda. Projekt je nazvala Pjat pun jubavi i zdravja. Prvu godinu 27. svibnja 2017. za projekt kojim se toplim obrokom hrane djeca na svom mjestu obrazovanja prikupljena je značajna svota novca. Nahranjeno je čak 49 djece kroz cijelu godinu. Projekt se nastavio i 2018. i 2019. kad je naša Slavenka već počela raditi u školi „Mejaši“, ali nas je podržala svojim dolaskom. Prvu godinu Pjat je osmišljen kao utrka kroz mjesto do Svetišta Gospe od Prizidnica a druge dvije godine kroz tradicionalne igre na slatinskom portu. Ovim projektom realizirano je mnogo ishoda, a neki od njih su: doprinos očuvanju slatinske baštine, obrazovanje djece, potpora obrazovanju djevojčica diljem svijeta, razvijanje empatije i karitativnog djelovanja, poticanje natjecateljskog duha i timskog rada, kao i poticanje zdravog načina življenja okrenutog prirodi.
Jednostavno je nemoguće nabrojati sve što je Slavenka radila jer ima toliko toga pa ćemo se u nastavku prepustiti dojmovima i sjećanjima prijatelja, učiteljice i učenice.
***Bila je osoba duboke vjere, britka u komunikaciji, čvrstih životnih stavova, stroga prema sebi i drugima, velikog znanja, ali iznad svega predana svome zvanju prema potrebitima i širom otvorenih ruku za zagrljaj! Životni put joj nije bio lak, prožet brojnim zdravstvenim i profesionalnim poteškoćama ali nije uzmicala od svog životnog cilja – ostati u Božjoj blizini! Osoba na koju se možeš osloniti i osoba od koje možeš naučiti kako nositi svoj križ! Ponosna sam što sam s njom radila, surađivala i s njom prijateljevala! (Vesna Maglica, prof.)
***2000 i neke Slavenka je rekla da ide u Ekvador na dvije godine u misiju. Pripremala se i pristupila tome ozbiljno – učila je španjolski iz knjiga i serija. I otišla. Stigla mi je kartolina. Pričala je kako ljudi žive siromašno i jadno, ali su vedri i puni duha. Kad se vratila inicirala je uplaćivanje Marijinih obroka za gladnu djecu, a znala je prevesti pjesme ekipe iz Buena Vista Social Cluba koje smo slušale (Segunda, Ferrera, Evore…). Naučila je plesati salsu (ali joj je draži bio tango) i napraviti izvrstan guacamole umak.
Bila je svestrana i maštovita, voljela je život, ali je uvijek pritom mislila i na druge. (Valerija Zečević, prof.)
** *Sjedim na trogirskoj rivi i gledam prema zgradi gdje je živjela te njenu sliku. Teško se mirim s činjenicom da nije s nama već mislim kako će sad sići s Balana i kao puna puta reći: “Šta si pokisa?”Svojim riječima i blizinom je svakome bila utjeha i pomoć.Osmjehom je unosila radost u živote ljudi koji su je poznavali. Stoga sam privilegiran što smo zajedno uživali u dvadeset godina prijateljstva. Zato joj hvala i vjerujem da je naš anđeo. (Igor Kozarić, prof.)
***Slavenka je bila u jednoj od prvih generacija tijekom mog rada u Segetu. Zapazila sam je odmah. Malena plava djevojčica krhke građe koja je svaku moju riječ upijala i pozorno slušala. Pratila me netremice pogledom. Iako je često bila odsutna s nastave, sve je brzo i lako nadoknađivala svojom marljivošću. Kada me svojoj rodici u novoj generaciji preporučila kao „svoju odličnu učiteljicu“, bila sam istinski ganuta. Bila je plemenita i pravedna, pomalo sramežljiva, a uvijek su je krasile strpljivost i dobrota. Suosjećam s obitelji – premlada je i prerano otišla. (riječ učiteljice Dinke Kružić)
***Što reći za nastavnicu Slavenku? Iako je bila žena niskog rasta imala je ogromno srce, u kojemu je svatko od nas imao posebno mjesto. Pamtila je i one najmanje detalje jer su za nju to bile velike stvari. Njeni „grupni zagrljaji“ svima su nam ostali kao najljepše sjećanje na osnovnu školu. Bila je jedna od rijetkih nastavnica vjeronauka u koje se taj predmet morao učiti. Govorim za svih nas kada kažem da nikada nećemo zaboraviti što je bilo 313., a što 1054. godine. Kako nas je bilo točno dvanaest u razredu, često bi nas nazivala svojim apostolima. Iako više nije s nama na ovom svijetu, znamo da misli o nama i na onom drugom . Znamo i da se moli dragom Bogu za nas jer što bi dobra duša poput njene činila, nego molila se isključivo za druge. Nikada nećemo zaboraviti njene zadnje riječi upućene nama: „Svima šaljem zagrljaj.“ (učenica Josipa Škrobica)
***
Za kraj nekoliko rečenica s njenog ispraćaja:
Više sam naučio u sat vremena sa Slavenkom nego u nebrojeno sati vjeronauka u svom životu. Mnogo puta mi je u tih 60 minuta rekla Neka bude Volja Božja. Slavenka je bila vjeroučiteljica koja je vjeronauk živjela. (župnik Segeta Donjeg don Nikola Galov i don Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda splitsko- makarske biskupije!
***
Orobljena sam tvojim odlaskom,
osiromašena tvojim nebivanjem,
zatečena (iako smo prešutno znale sve),
zadivljena trpljenjem
i toplinom tvojom,
ohrabrena vjerom koju si živjela
slušajući riječi, dodirujući srca.
Odlaskom si svojim
veliku sjenu stvorila
i zauvijek promijenila boje moga neba.
A mislim kako zapravo nisi posve otišla
– razdijelila si se ljudima koje si voljela
pa u svakom od njih živi
malo tvoje ljubavi,
tvoje skromnosti i dobrote.
Ostala su sjećanja puna našeg smijeha
i vjera u viši smisao svega.
(Valerija Zečević, prof.)
Tekst: Pedagoginja OŠ Slatine Nataša Trebotić
Naslovna fotografija: ika.hkm.hr
Foto: Privatni album
