Gradonačelnik Ante Bilić nedavno je primio mladog Trogiranina Krešimira Pauka, studenta diplomskog studija arhitekture i urbanizma u Splitu, koji je ove godine nagrađen rektorovom nagradom izvrsnosti, te za studentska postignuća i prošle akademske godine.
Svi oni koji su okušali „fakultetske“ muke, neprospavane noć i „bubanje“ prije ispita i sve ono što nosi studentski život bez dvojbe će čestitati Krešimiru jer… ipak se on popeo na stepenicu više. Za svoje zalaganje i rezultate koji traže prosjek ocjena pet i izvrsnost zaslužio je nagradu rektora Splitskog sveučilišta prof.dr.sc. Dragana Ljutića. Rektorovu nagradu dobivaju upravo oni najbolji. A on je taj i zato je zaslužio novinarsku priču, koju slobodno možemo započeti onom provjerenom porukom kojom su se nekada (Krešimir se toga neće sjećati) kitili učenički spomenari, a koja se može pripisati njemu. A glasi; “Od koljevke pa do groba najljepše je školsko doba“. Njome smo i započeli naš razgovor.
Smješka se sramežljivo ispod brčića tih-simpatičan mladić i potvrđuje kako je njegovo osnovnoškolsko obrazovanje teklo bez problema.
- Pohađao sam OŠ „Majstora Radovana“ u Trogiru s odličnim uspjehom, ali imao sam vremena i za sport pa sam trenirao nogomet, a neko vrijeme i taekwondo. Tada sam sanjao da ću kad odrastem biti vojni pilot ili kirurg. Međutim, tijekom školovanja razvila se ljubav prema arhitekturi, kazuje.
Doznajemo kako je nakon osnovne pohađao Graditeljsko-geodetsku tehničku školu u Splitu i to baš smjer arhitektonskog tehničara gdje se potvrdila njegova ljubav prema arhitekturi. No, ipak ne ide sve u životu onako kako se sniva.
- Upis na fakultet nije tekao kako sam zamišljao. Arhitekturu nisam uspio upisati iz prvog pokušaja, već upisujem preddiplomski studij građevinarstva. Ali nakon tri godine napustio sam taj fakultet i pripremam se za još jedan pokušaj arhitekture. Bez obzira što građevina nije bila moj prvi izbor dala mi je podlogu za daljnje školovanje, jer je srodno područje. U drugom pokušaju uspio sam se upisati i trenutačno završavam fakultetsko obrazovanje i u postupku sam predaje diplomskog rada, zadovoljno će Krešimir, a kako i ne bi kad se njegov san ipak ostvario.
- Fakultetsko obrazovanje na studiju arhitekture dosta je živopisno, uvijek se nešto drugačije događa, nikada isto, tako da je neprestano prisutna maštovitost i zainteresiranost koja zaustavlja monotonost. A mene su kod studiranja najviše veselili novi izazovi, rješavanje problema i prepreka koje se, istini za volju, stalno javljaju. I ono što moram naglasiti veseli me konstantna interakcija s kolegama i profesorima i ostale mogućnosti koje otvara studij, priča Krešimir.
Studentu poput njega za kojega važi da je od koljevke pa do groba najljepše školsko doba i dobitnika rektorove nagrade teško je izdvojiti neki kolegij posebno težak, no slaže se kako su radionice arhitektonskog projektiranja bile najzahtjevnije te su iziskivale veliki rad, neprestano istraživanje ideja i razvoja koncepata za odabrani program.
- Noći prije predaje su uvijek bile neprospavane, kaže s uzdahom. Pohvalio je suradnju s profesorima za koju tvrdi da je bila izuzetno dobra kao i ona sa kolegama studentima s kojima je razmjenjivao informacije bez da je itko bio sebičan po tom pitanju pomaganja.
Krešimir je trenutačno posvećen izradi diplomskog rada čija tema je trogirski stadion, a takva struktura, kako on veli, zaista nedostaje gradu Trogiru.
- Misao mi je bila kako trebam doprinijeti na neki način svome gradu, i odlučio sam da to treba biti stadion. Riječ je o hibridnom -održivom stadionu u Divuljama koji bi trebao biti prožet raznim sportskim i kulturnim sadržajima koje nije samo mjesto nogometnih već i ono svakodnevnih susreta i rekreacije građana svih dobnih skupina, pojašnjava.
Nakon obrane radnje, taj mladi momak, izvrstan student koji je zaslužio ponavljamo rektorovu nagradu, uzet će vremena i dobro razmisliti kojim točno putem želi karijerno krenuti. Vjerujemo da će i u tome uspjeti kao i tijekom svoga školovanja za vrijeme kojega je odabrao opciju učiti i učiti,… ne kampanjski već redovito, a ono što ne stigne nadoknaditi noću. Ma, nije on bio samo kako bi se današnji zavidni na uspjehe svojih kolega mladi školarci narugali „štreber“, imao je on vremena za svoje hobije: sportske aktivnosti, glazbu i čitanje knjiga, ali i za svoju obitelj, oca i majku koji su mu bili podrška i koji su uz još dva starija brata ponosni na njega. Pitamo se, a kako i ne bi bili?!
Za kraj razgovora s Krešimirom postavljam pitanje: „Gdje se vidiš recimo za deset godina, i što bi poručio mladima?“
- Vidim se prvenstveno u boljem, naprednijem i pravednijem društvu. Poruka mladima je da se mladom čovjeku može mnogo toga oduzeti, ali znanje nikada. Zato trebaju biti predani svojim ciljevima i ustrajati u njima, izvlačiti ono najbolje iz sebe i truditi se da budu što kvalitetniji ljudi u svakom pogledu. Nažalost, u današnje vrijeme intelektualno znanje se sve manje cijeni. Popularno je tražiti što lakši i brži put do uspjeha u čemu se gubi kvaliteta.
Krešimire: “Sretno!“, zaključujemo razgovor, uvjereni da to nije zadnji, jer puno toga taj mladi čovjek može dati ne samo svome gradu već i šire.
GORDANA DRAGAN
Foto: Privatni album
