Pamtimo stari radijski džingl: “Fala ti Bože, opet petak!“, koji je postao sinonim da je petak najbolji dan u tjednu, dan kada počinje vikend i razonoda. Malo je onih koji se s time ne slažu. No, mi smo pronašli jednu osobu. To je pedesetsedmogodišnji Ivica Bailo, radnik “Trogir holdinga” s najdužim radnim stažem od 32 godine, koji je u kolektivu poznat po izreci: “Fala ti Bože opet ponediljak!“, jer tada započinje radni tjedan, a njemu radoholičaru vikend bez posla i kolega dođe kao golema tuga.
Ivica je rođen u Ljubitovici, selu u segetskoj općini i svako jutro više od tri desetljeća putuje u Trogir na posao. Nije mu teško ustati u četiri sata i zaputiti se na autobus. “Ma, koje teško?!”, uzvraća nam pomalo namrgođeno, a mi imamo osjećaj skoro da smo ga i uvrijedili tim pitanjem.
- Nema, mi veće sriče nago kad dođem u šest manje kvarat i popijem kavu s radnim kolegama i odmah krenemo u akciju. Idem na teren tamo di me poslovođa Ante Barišić pošalje. Ante je prva liga. Prije njega šef mi je bija Ive Pripužić, a još prije Tonči Rožić. I oni su mi bili super. Ante nam je dobar ka poslovođa, ali je i vridan radnik. Izuzetan je čovik. Napravit će ono šta niko od nas ne može. Sposoban je za sve, nabraja naš sugovornik hvalospjeve za svog nadređenog. U istom tonu hvali Nikolinu Tomaš, rukovoditeljicu sektora u kojemu radi, a to je Sektor za održavanje javnih površina.
- Nikolina se u sve razumi. Završila je agronomiju i održavanje zelenila joj je u malom prstu. A, dobra je i prema nama radnicima. Dođe, donese nam sok, kavu nabraja.
Doznajemo kako je Ivica, osnovnu školu završio u rodnoj Ljubitovici, nakon koje je srednju trogodišnju školu „Juraj Bonači“ pohađao u Splitu i završio zanat soboslikar-ličilac. Ali, tim poslom nikada se nije bavio. Prvi posao pronašao je u komunalnoj tvrtki “Dobrić” čije sve transformacije je prošao do one zadnje prije petnaestak godina u “Trogir holding”.
- Najprije sam radija na kamionu za prikupljanje i odvoz smeća, onda sam se razbolija i iša sam u “parkiste” (sektor održavanja javnih-zelenih površina), di radim do danas. Fala Bogu, sadin cviće, zalivan, okopajen… Dobro mi je na poslu. Dobra smo grupa. Ka braća smo i tako se družimo. Dok je posa radimo i ne dižemo glavu, ali kad završimo sidemo i marendamo. Onda se šalimo. A diš lipšega života, sa smiješkom će Ivica.
Pitamo ga kako provodi slobodno vrijeme, dok nije na poslu.
- U Ljubitovici se družim sa susjedima Milanom i Vinkom Žarković i Srećkom Bailom. Prije je to bilo više. Šalili bi se za kominom, ono po starinski. Danas više vrime provodin kod sestre Dušanke u Trogiru, s njom i njezinom familijom. Zet, nećakinja i nećak me vole. Volimo se! To je moja familija, ushićeno će.
Ivicu život nije mazio. Rano je ostao bez majke, a otac se ponovno oženio. Gubitak majke ga je strašno pogodio. Međutim, teta, kako naziva pomajku bila mu je dobra, vodila je računa o njemu, no i ona je preminula i ostao je sam na selu.
- Dok je bila teta živa sadila je luk, kapulu, kumpire, svašta. Slagali smo se ka sin i mater. Brinila je o meni. Puno mi je ža šta je nema. Sve bi da da je sa mnom, suznih očiju će.
Kaže nam Ivica kako ga najviše rastužuje smrt dragih mu ljudi, prijatelja i rodbine. Skoro da je zaplakao prisjetivši se nekadašnjih radnih kolega Petra i Jerka Alajbega.
Najponosniji je veli kada vidi lijepo uređene parkove, kako se cvijeće šareni, a trava i grmovi zelene. Drago mu je i da ga kolege zovu Diko. “Tako me Škrobica (Dušan Škrobica, prvi direktor “Trogir holdinga”) prozvao i tako sam osta Dika“.
- S nikim se nisam zavadija. Svih poštivan. Nikoga nisan opsova, pa čak ni u šali uvridija. Zašto bi to učinija. Pa oni su mi ka i braća, rezolutno će.
Tom, vrijednom i poštenom čovjeku nedostaje komadić sreće koju mu je mogla pružiti kaže prijateljica. Ali, nažalost za sada sudbina nije htjela da se to dogodi, a gazi ga vrime, kaže.
Iako je zagazio u šesto desetljeće, plaši ga pomisao od odlaska u mirovinu.
- Ne bi iša u penziju. Kad bi baš mora, onda. Volin svoj posa i ponosim se njime. Još se vidin u radnom odjelu s motikom u ruci u “Trogir holdingu”. Svojoj firmi zaželija bi dugi vik, sa mnom i bez mene, zaključio je Ivica Bailo, čovjek koji ne voli petak, a raduje se ponedjeljku.
GORDANA DRAGAN
Foto: NT
