Postoje prijateljstva koja ni šest desetljeća ne mogu izbrisati. Potvrdili su to i nekadašnji učenici Srednje ekonomske škole, koji su se školovali u Segetu, a u četvrtak, 22. listopada, okupili su se u Trogiru kako bi obilježili 60 godina od završetka školovanja.
Među 18 okupljenih učenika iz dva razreda posebno mjesto imala je njihova nekadašnja nastavnica daktilografije, 86-godišnja Nane Slade Kragić, jedina živuća profesorica iz njihovih školskih dana. Susret je bio ispunjen smijehom, dragim uspomenama i prisjećanjem na kolege i profesore koji više nisu među njima. Druženju su nazočili Vasiljka Gović Keča, Nada Omrčen Pečar, Dušana Acalija Klišmanić, Tonka Burić Kuzmanić, Zdenka Kujunđić Mitar, Ivanka Glumac Radunić, Anka Cvitanović Šimera, Sonja Zulim Dragaš, Dinka Bakica Borjan, Marija Bilota Ercegović, Dinka Alajbeg Jašić, Marin Rožić, Ante Cinotti, Stanko Geić, Branko Kanđija, Aljoša Novak i Franko Svilan.
Susret je započeo ispred trogirske katedrale, gdje su se nakon dugo vremena ponovno okupili, fotografirali i uz srdačne pozdrave započeli razgovor koji je, čini se, mogao potrajati satima. Druženje su nastavili uz večeru u restoranu Škrapa, a četiri sata zajedničkog vremena, od 16 do 20 sati, ispunili su smijehom, prisjećanjima i pričama koje s godinama postaju sve dragocjenije.
OD PRVOG OKUPLJANJA DO VELIKIH 60 GODINA
Kako nam je ispričao Ante Cinotti, inicijativa za okupljanja već godinama dolazi od njega i Sonje Zulim Dragaš. Ovo im nije bio prvi susret nakon završetka škole. Prvi put okupili su se za desetu obljetnicu mature, a potom su se nastojali sastajati svakih deset godina.
Nekada su se razredi okupljali odvojeno, no posljednja tri susreta odlučili su spojiti obje generacije u jedno veliko druženje.
„Tada nas je bilo tridesetak u dva razreda, a danas, nažalost, ima dosta pokojnih kolega. Mnogi koje smo pozvali nisu mogli doći zbog bolesti, a neki su nam, nažalost, priznali da im je neugodno susresti se zbog izgleda i godina, prepričava Cinotti.
Ipak, godine su na ovakvim susretima najmanje važne. Važno je da se ljudi ponovno vide, pruže jedni drugima ruku, prisjete zajedničkih dana i osjete da još uvijek pripadaju istoj priči.
Zato su se ove godine našalili kako sljedeće okupljanje ne bi trebalo čekati još deset godina.
„Rekli smo da se ubuduće nećemo nalaziti svakih deset, nego svakih pet godina, a možda i svake godine, jer nas je sve manje”, kaže Cinotti uz smijeh.
Ujedno je uputio poziv svima koji pripadaju njihovoj generaciji, a s kojima više nemaju kontakt, da im se jave i pridruže sljedećim susretima. To mogu učiniti i preko redakcije Gradskog radija Trogir, kako bi se nekadašnji školski prijatelji ponovno povezali.
“IŠLI SMO U NAŠ HAREM!”
A kako je izgledalo školovanje prije šest desetljeća? Cinotti se tih dana prisjeća s posebnim osmijehom.
„Znate što, to je zapravo bila ženska škola. Od nas tridesetak bilo je samo šest muškaraca. Mi smo tada znali reći: ‘Idemo u naš harem!’”, prisjetio se kroz smijeh.
Kaže kako je anegdota bilo mnogo, a njih šestorica često su bili inicijatori svega što se događalo u školi. Bilo je, naravno, i nestašluka, ali sve su to bile one bezazlene mladenačke šale kojih se i danas rado prisjećaju.
Škola se tada još gradila i uređivala, pa su učenici povremeno sudjelovali i u tim poslovima. Tadašnji ravnatelj Marinko Špika znao bi im odrediti da pojedini sat umjesto u učionici provedu pomažući u gradnji i uređenju školskih prostora.
„Znali smo se okupljati i iza školske zgrade, gdje bismo zapalili i poneku cigaretu. Bilo je tu, naravno, i školskih nestašluka, ali sve je to bilo dio naše mladosti i vremena u kojem smo odrastali”, prisjeća se Cinotti.
Bila su to neka druga vremena, bez interneta i mobitela. Televizija je već bila dio svakodnevice, ali radio je imao posebno mjesto. Slušao se Radio Luksemburg, a druženja su se često nastavljala na plesnjacima na kojima je uglavnom svirao vojni sastav.
Plesalo se u prostoru današnjeg Kantuna kulture, a i Cinotti se znao uhvatiti mikrofona.
„Volio sam zapjevati, a sjećam se da mi je jedna od dražih pjesama bila ‘Podmoskovske večeri’”, otkriva nam.
Nisu izostajali ni školski izleti. U sklopu tradicionalnog pozdrava proljeću odlazilo se na kraće izlete, najdalje do Rogoznice, dok su školske ekskurzije bile nešto duže pa se putovalo i do Pule ili Zagreba.
KNJIGA KAO DAR I USPOMENA KOJA OSTAJE
Posebno emotivan trenutak susreta bio je vezan uz njihovu nastavnicu Nanu Slade Kragić. Među okupljenima bio je i Stanko Geić, koji je još u školskim danima bio poznat kao istaknuti i vrlo govorljiv član generacije. Nakon školovanja dugo se godina bavio turizmom, a danas je i autor knjige koju je ponio na ovo okupljanje. Nekadašnji učenici zajedno su je potpisali i uz lijepe želje darovali svojoj nastavnici Nani, kao uspomenu na generaciju koju je nekoć poučavala.
Stanko Geić održao je i prigodan govor u ime okupljenih. U veselom ozračju prisjetio se zajedničkih školskih dana, ali i kolega i profesora koji više nisu među njima. Jer, koliko god ovakvi susreti bili ispunjeni smijehom, oni su i prilika da se s poštovanjem spomenu svi oni koji su bili dio zajedničke priče, a danas nedostaju.
NESTAŠLUCI KOJIH SE I DANAS RADO PRISJEĆAJU
Među brojnim školskim uspomenama Ante Cinotti posebno izdvaja i jednu anegdotu s pokojnim Miroslavom Novakom, koji je, kako kaže, slovio kao veliki zavodnik.
„Dogovorili smo se da se ja odjenem u žensku odjeću kako bismo se našalili s Miroslavom. Rekli su mu da je u razred stigla nova učenica, ali odala me kosa pa je sve brzo postalo jasno. Bilo je smijeha, no tadašnji ravnatelj zbog te me šale kaznio s tri dana zabrane dolaska u školu”, prisjeća se Cinotti.
Ipak, tu priča nije završila. Stanko Geić, koji je tada bio predstavnik učenika, stao je u njegovu obranu i ravnatelju poručio da će svi učenici napustiti školu ako Cinottija ne vrati na nastavu. Ravnatelj je na kraju popustio pa se Cinotti vratio u školske klupe.
Još jednu simpatičnu uspomenu veže uz profesora Kragića, koji ih je zbog nestašluka ponekad znao izbaciti iz škole. No učenici su imali svoj način pomirenja. Budući da su mnogi od njih pjevali u gradskom zboru, a škola je bila prizemna, nakon izbacivanja znali bi se okupiti ispod profesorova prozora i zapjevati mu dalmatinske pjesme.
„Onda bi profesor izašao na prozor i pozvao nas natrag unutra”, prepričava Cinotti.
ŠEZDESET GODINA POSLIJE – JOŠ UVIJEK ISTA GENERACIJA
Od školskih klupa u Segetu do susreta ispred trogirske katedrale prošlo je šest desetljeća. Promijenili su se grad, vrijeme, životne okolnosti i ljudi, ali ostalo je nešto što se ne može izmjeriti godinama – osjećaj pripadnosti generaciji s kojom su dijelili mladost. A ako je suditi prema njihovoj šali da bi se odsad trebali sastajati svake godine, ova priča još nije završena.
A.L.
Foto: Ante Cinotti
