Šezdeset godina nakon što su prvi put sjeli u školske klupe, ponovno su se okupili – sijede kose, sporijeg koraka, ali istog duha i osmijeha kakav su nosili još kao mladići. Nekadašnji učenici trogirske Škole s praktičnom obukom obilježili su velikih 60 godina mature, prisjećajući se dana kada su zajedno učili, radili i odrastali.
Bila je to generacija koja je stasala u vremenu rada, discipline i skromnosti. U školu su krenuli davne 1963. godine, kada su se već na početku znala zanimanja koja će ih pratiti kroz život – bravari, cjevari, tokari, brodski mehaničari, električari i brodomonteri. Škola je tada bila usko povezana s brodogradilištem koje je tražilo vrijedne i sposobne radnike.
- U dva razreda bilo nas je više od četrdeset. Jedan dan smo bili u školi, drugi na praksi. Prvo u školskim radionicama, a kasnije u pravom radnom okruženju. Imali smo sreću što su nas učili mladi profesori koji su bili i učitelji i prijatelji. Svoje znanje i iskustvo nesebično su prenosili na nas, prisjetio se Ratomir Frana.
Nakon završetka školovanja posao ih je čekao gotovo odmah. Brodogradilište je tada otvaralo vrata generacijama mladih ljudi spremnih graditi svoju budućnost.
Posebno emotivno bilo je prisjećanje Zlatka Turkovića na dane odrastanja u Ljubitovici.
- Živio sam na selu bez struje i školu završio uz petrolejku. U školu sam dolazio autobusom puno prije nastave pa smo se zimi skrivali i grijali gdje smo stigli dok ne zazvoni za sat. Nije se gledalo tko je iz grada, a tko sa sela. Bili smo zajedno i pomagali jedni drugima, kazao je Turković.
Dok su oni sa sela živjeli skromnije, gradska mladost imala je neke druge radosti. Kino, kazalište, matineje i plesnjaci bili su dio svakodnevice.
- Mogli smo se zabaviti na sto načina. Imali smo radnički dom, kuglanu, biljar i šah. Na nekoliko mjesta svirala je živa glazba. Danas toga gotovo više nema, govori Frana s dozom nostalgije.
Iako nisu imali klasične školske izlete, njihove “radne ekskurzije” ostale su u posebnom sjećanju. Obilazili su tvornice i učili kako nastaje proizvodnja, a nakon svakog obilaska morali su pisati izvještaje. Bila su to vremena kada se rad cijenio, a znanje stjecalo kroz praksu i život.
Na ovogodišnjem okupljanju okupilo se njih dvanaest. Neki zbog bolesti nisu mogli doći, a više od deset njihovih kolega danas više nije među živima. Upravo zato susret je bio još emotivniji. Posebnu toplinu dao je dolazak 91-godišnjeg profesora Mirka Lučina, čovjeka kojeg njegovi bivši učenici i danas pamte s velikim poštovanjem.
U domaćoj atmosferi u Prapatnici prisjećanja su se nizala jedno za drugim. Zapjevalo se, zavrtjelo janje, a pjesmu je poveo njihov kolega Puović sa Šolte, član tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva. Smijeh, pjesma i uspomene vratili su ih nakratko u dane mladosti.
I dok su nazdravljali prošlim vremenima, dogovor je pao gotovo jednoglasno – ovakvi susreti ne smiju stati. Jer godine, kažu, nisu ono što piše u dokumentima, nego ono što čovjek nosi u srcu.
A.L.
Foto: Ivan Turković
