U restoranu Stari Dvor u Kaštelima proteklog je vikenda obilježena 40. godišnjica mature generacije 1986. iz srednjih škola Trogira i Segeta. Uz pjesmu i radost susreta, večer je donijela i emotivne trenutke prisjećanja na profesore i prijatelje koji su zauvijek ostali dio njihove generacije.
Na proslavu su se odazvali maturanti ekonomskih i elektrotehničkih smjerova. Ukupno je bilo 22 ekonomista i 14 elektrotehničara, dok su predstavnici ugostiteljstva i metalo-prerađivačkog smjera ovaj put izostali. Među prisutnima bio je i profesor Duško Geić, poznati poeta i istraživač trogirskog cakavskog govora, autor gramatike i rječnika, koji svojim radom čuva kulturnu baštinu Trogira.
U današnjoj emisiji Gradskog radija Trogir – Dobar dan, tri člana generacije – Natalija Vukelić, Tomislav Milat i dugogodišnji novinar Dominik Strize (na telefonu) – prisjetili su se mladosti.
„Prošlo je 40 godina i dalje nam zvuči nevjerojatno,“ kazala je Natalija Vukelić. „S odmakom vremena, shvatite koliko vrijeme brzo protiče – kao bujica. Prije 40 godina činilo nam se da imamo sve vrijeme svijeta. Kad smo se ponovno okupili, prepoznali smo jedni druge odmah i osjetili da smo u duši ostali ista razigrana mladost. Tomislav je bio naš spiritus movens, on je sve organizirao i okupio nas. Pjevali smo, plesali, smijali se… i osjećali da se ništa od onoga što nas je činilo sretnima nije promijenilo.“
Tomislav Milat je opisao izazove organizacije okupljanja: „Nije bilo jednostavno okupiti sve, jer smo imali različite ideje o tome gdje i kako organizirati večer. Najteže je bilo uskladiti mišljenja, ali kad smo se konačno okupili, sve je ispalo odlično. Svi smo se prepoznali, iako je bilo par kolega koji su pitali: ‘Tko je ova?’ ili ‘Tko je ovaj tip?’ Kad gledam unatrag, ne razmišljamo o tome što će biti za 40 godina, mislili smo samo od danas do sutra. Osobno, kad bih mogao vratiti vrijeme, volio bih se vratiti u doba kad sam imao 17 godina – to je bio najbezbrižniji period, vrijeme kada smo se smijali, družili, živjeli punim plućima. Moja poruka mladima je da žive za sada – za trenutak, jer to je najljepše vrijeme.“
Dominik Strize se nasmijao prisjećajući se promjena: „Iskreno sam se iznenadio koliko su se neki sačuvali – izgledaju skoro isto kao prije 40 godina. Tek kad priđeš bliže i staviš naočale, primijetiš da su se neke stvari ipak promijenile.“
Prisjećanja su se dotaknula i glazbe, koja je obilježila njihovu mladost. „Bili smo raspjevani razred,“ prisjetila se Natalija. „Sjećam se profesorice Ive Vranjković, koja je bila stroga, ali u dobroj namjeri. Imali smo testove, ali ponekad smo se znali našaliti i otpjevati pjesmu – i profesorica nas je pustila bez testa! Odrastali smo u zdravom glazbenom okruženju. Slušali smo rok, alternativu, dance, ali i klasičnu glazbu. Bili smo jeans generacija, često smo svirali uz gitare, pjevali i pohađali kazalište. Nismo imali mobitele niti internet – listali smo enciklopedije, čitali časopise i knjige. Informiranost i obrazovanje su se prenosili na drukčiji način, ali nijednog trenutka nismo bili manje obrazovani ili elokventni.“
Tomislav Milat dodao je: „Šetali smo iz Segeta do Trogira, često do 21 sat. Muzika je u početku bila isključivo rok. Disco klubovi su bili mjesto gdje smo se mogli izraziti plesom i zabavom. Danas se samo cupka, tada smo plesali za maksimum. Pozivali smo cure na ples, bilo je to pravo druženje i interakcija – toga danas više nema.“
Putovanja su također ostavila dubok trag: „Bili smo na ekskurziji u Istri i Novigradu, obišli smo gotovo cijelu Istru. Profesor Geić nas je vodio i pokazivao mjesta, a uspomene su zaista nezaboravne,“ rekao je Strize.
Maturanti su se emotivno prisjetili svojih profesora: „Naši profesori su imali nevjerojatnu širinu i trudili se da iz nas izvuku najbolje. Zahvalni smo na svemu – od književnosti do likovnog izražavanja, Lidrana, i svih školskih izazova. Posebno želim spomenuti Mariju Lučin, profesoricu Aljinović, profesora Baretu, koji je književnost predavao tako da je svaki sat bio užitak,“ kazala je Natalija.
Prisjećali su se i preminulih kolega i profesora: „Sjetimo se razrednika Fabijana Grge, zatim Roberta Mihovilovića, Vinke Žaje, Mihovila Dekarisa i Maria Bošnjaka. Njihova prisutnost uvijek će biti u našim srcima,“ istaknuli su Milat i Strize.
Na kraju, Milat je pozvao i preostale generacije da im se pridruže idući put: „Žao mi je što nismo uspjeli okupiti sve razrede. Ako nas netko od generacija 1967./68. čuje, neka se javi – voljeli bismo da nas bude više.“
Večer je završila u vedrom tonu, uz smijeh, pjesmu i prisjećanja na nestašluke i druženja iz mladosti. Kako su sami maturanti rekli – i nakon 40 godina, mladost ostaje u srcu, a osmijesi prijatelja iz škole nisu se promijenili.
Foto: Natalija Vukelić i Petar Žuljević (nekada i sada)
A.L.
Foto: Dino Čaljkušić
