Trogiranin Ivan Emer dipl.ing elektrotehnike u zasluženoj mirovini, oduvijek je zaljubljen u lov i lovstvo. Kaže otkako zna za sebe, a rođen je 1951. godine. No, tek kada je postao punoljetan sa svojih osamnaest godina uzeo je pušku u ruku i krenuo u lov, i tako sve do lani pune 53 godine, dakle više od pola stoljeća. I upravo zbog toga odlučili smo porazgovarati s gospodinom Emerom, kako bi nam on iznio svoju stranu priče o lovstvu i lovcima nekada i danas u Trogiru.
- Tada je u Trogiru bila renesansa lovstva. To je bio obiteljski hobi ili sport, kazao bih. Moj otac Blaž bio je lovac, a ljubav prema lovu naslijedio je o svoga oca Ivana koji je jedno vrijeme boravio u Americi gdje je kupio pušku i kada se vratio natrag donio ju je. Sjećam se kako sam je gledao s divljenjem, ali i dozom straha, jer puška je oružje i djeca ga se trebaju kloniti. Vrijeme je prolazio ja sam postao punoljetan i zaista zreo da bi krenuo u taj svoj hobi koji je prvenstveno nastao iz ljubavi prema prirodi koju neizmjerno obožavam. A, što ima ljepše nego boraviti u njoj, udisati svježi zrak i napajati se kisikom, oslobađati se stresa. Naime, u zdravoj i čistoj prirodi na sve probleme se zaboravi, kazuje naš sugovornik, koji je u jednom periodu , početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio predsjednik Lovačkog društva čija tradicija datira još iz daleke 1936. godine.
- Prema literaturi te godine spominje se početak organiziranog lovstva u Trogiru. Bilo je to vrijeme kada su naša brda bila toliko šumovita, puna borove šume i drugih ovom podneblju pripadajućih stabala poput česmine te niskog raslinja. Kao mladi lovac znao bih se katkada izgubiti u toj gustoj šumi. Divljači je bilo mnogo, a kako i ne bi u tako gotovo netaknutoj prirodi s vrlo malo predatora. Danas je slika brda nadomak Trogiru sasvim drugačija, a i Čiovo se ne može pohvaliti, jer prevelika urbanizacija „progutala“ je šumu. Nakon brojnih požara koji su poharali ta naša brda ostala je sama golet , tek po koje stablo. Pogledajte“ Kamenovu glavu“ na kojoj se vide tek četiri velike borike, a nekada je bila puna čempresa govori nam i pokazuje prstom kroz prozor ureda redakcije Trogirskog portala s kojega se vidi to brdo na čijem proplanku je crkvica „Gospe od Demunta“ u čijem okruženju niču zgrade kao gljive poslije kiše.
Gospodin Emer žalostan je zbog takvih prizora, no stvarnost je takva.
- Šuma je nestala, a nelegalno odlaganje otpada nastalo prevelikom urbanizacijom ugrozilo je divljač. Lovci moje generacije održavali su lovišta i tako štitili divljač. Nabavljali smo zečeve i fazane i ubacivali ih u lovišta. Radili smo tzv. remize (male plodne oaze“ za njih i brinuli o pojilištima. Onda je bila Općina Trogir koja je imala 30 Mjesnih zajednica i jedno lovište. Koliko je lovstvo nekada značilo potvrđuje i to da je osamdesetih godina na brdu Vlaška izgrađen višenamjenski objekt u kojemu je bio smješten Lovački dom. Današnje lovstvo „ugušeno“ je prevelikom administracijom te velikim izdacima. Čini mi se kako je nestalo one fleksibilnosti, spontanosti… Kad sam ja postao član Društva bilo je 180 članova, danas ih je svega pedesetak, i to uglavnom starijih Nažalost, mladi nemaju interesa, pomalo sjetno će.
Ima ljudi, koji se na prvu groze lovstva povezujući ga isključivo s ubijanjem životinja što na prvu izgleda nehumano.
- Istina, postoji kod nekih iskrivljena slika o lovcima i lovstvu. Lovstvo je uzgoj i zaštita, a potom odstrel divljači. I mi se toga držimo. Nije to samo puko ubijanje životinja. Divljač je sastavni dio prirode i zato je treba čuvati i njegovati, jer bez nje priroda je mrtva i to je naš moto, ističe.
U jednom trenutku sjetno je pogledao kazavši kako su mu toliko svježa druženja sa svojim kolegama koja su trajala desetljećima kao da je to bilo jučer.
- Nezaboravna su ta naša druženja. Kad sam bio predsjednik Društva, sjećam se da smo organizirali ples u „Medenoj“ i da je hotel bio prepun. Pjevala je Jasna Zlokić, a sav novac od ulaznica utrošili smo u nabavku divljači. Ma, ima puno anegdota, lovačkih priča…, sa smiješkom će.
Gospodin Emer unatoč tome što je cijeli svoj radni vijek proveo u trogirskom brodogradilištu gdje je kao projektant i rukovoditelj elektro odjela radio zahtjevan i stresan posao uspio je uskladiti posao i hobi.
- Lovstvo i boravak u prirodi me je opuštao, a ono je doprinijelo i održavanju zdravlja. Kolege u kolektivu znali su da sam lovac, pa se znalo dogoditi da mi se umjesto imenom obrate: “Ej, lovac!“.
Doznajemo kako je više volio loviti divljač nego ju jesti, te da je najveća lovina bila divlja svinja teška stotinjak kilograma.
Pitamo ga je li mu bilo teško prekinuti to svoje veliko životno zadovoljstvo prije godinu dana.
- Kad-tad do toga je trebalo doći. Štafetnu palicu smo predali mlađima, a svojim iskustvom spreman sam u svakom trenutku pomoći. Za svoje lovce, uvijek sam tu!, kaže.
Pitamo ga ima li obiteljskog nasljednika ili se ta tradicija prekida?
- Čini mi se da neću imati kome ostaviti pušku. Sin nije zainteresiran, a moja dva unuka od kćeri, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Bilo bi mi drago da idu didovim putem. A, ukoliko ne budu, vjerujem da će se bar sjećati priča koje sam im pričao, posebice onih o ljubavi prema prirodi. Volio bih da tu ljubav naslijede i dožive u njoj lijepe trenutke, onakve koje sam ja doživio. Naime, bilo je trenutaka kada bih u prekrasnom netaknutom prirodnom okruženju uočio iznimno lijepi cvijet i divio mu se, ili pak vidio zeku kako spava ili fazanku na gnijezdu. To su nezaboravni događaji koji me i danas čine sretnim, zaključio je gospodin Emer.
Mi mu želimo da mu se ostvari želja da se trogirska brda u ne tako dalekoj budućnosti bar donekle zazelene stablima kao u njegovo vrijeme, te da lovišta ono na kopnu i otoku Čiovu ostanu sačuvana za neke mlađe generacije lovaca na koje je on prenio i prenijet će neka svoja iskustva isto kao što se i on sjeća Jakova Maljkovića, Milana Novaka, Vilima Halbartha, File Biočića, Marina Buličića, Joze Šantića, Iva Rožića-Pivca i drugih starih trogirskih lovaca od kojih se on učio lovačkim vještinama i „trikovima“.
GORDANA DRAGAN
Foto: Privatni album
Foto: Dino Čaljkušić (naslovnica)
