Učiteljica Jelena Plejić Senjanin pionirka je nastave na daljinu: Djeci sam online predavala još prije dvadeset godina
Učiteljica iz Osnovne škole Majstora Radovana u Trogiru, Jelena Plejić Senjanin naime, nije ni slutila da će je nevolja s koronom natjerati da osvježi znanje iz održavanja nastave na daljinu, koje je primjenjivala na početku ovoga milenija, prije gotovo dvadeset godina (!), skupa s kolegicom Dunjom Žuro Benić te u suradnji s drugim kolegama nastavnicima predmetne nastave, i to na otoku Drveniku.
Naime, za potrebe održavanja nastave za četvero učenika viših razreda OŠ Drvenik, područne škole Majstora Radovana Trogir, dvije su učiteljice, obje tada na početku svojega službovanja i “friško” s fakulteta, osmislile i uhodale nastavu kako bi četvero djece – jedan petaš, šestašica i dvije sedmašice – uspjeli barem osnovnu školu na otoku izgurati do kraja…
Treba li reći, sa završetkom pučkoškolskog obrazovanja ovih četvero učenika otprilike se i ugasila osnovna škola na Drveniku, čak i za polaznike nižih razreda jer – djece nema. Na otoku koji je od Trogira udaljen manje nego Brač od Splita, naime, djeca se više ne rađaju, Drvenik demografski izumire kao i, nažalost, mnogi drugi krajevi po Dalmaciji i cijeloj nam zemlji.
Tome da je postao “otok staraca” jamačno su pridonijele i loše brodske veze; da je bilo drukčije, četvero djece (danas odraslih ljudi) čije su školovanje na daljinu prije gotovo dva desetljeća koordinirale učiteljice Jelena i Dunja možda bi onomad pohađalo svakodnevno nastavu u Trogiru, te bi bili manje zakinuti za druženje u razredu i zajedničke trenutke s vršnjacima…
POGODIO ME VREMEPLOV
U sklopu nastave na daljinu ipak su svaki drugi tjedan mali Drvenčani išli u školu u Trogir, što je bio pothvat ne samo za njih, nego i roditelje im u pratnji, koji su se snalazili za smještaj. No, to je bilo prijeko potrebno kako bi djeca bolje svladavala gradivo, te koliko-toliko razvila spomenute socijalne vještine i gradila prijateljstva, napominje Plejić Senjanin.
– Kolegica Dunja Žuro, u međuvremenu udana Benić, predavala je tada (na početku tisućljeća) djeci na Drveniku u nižim razredima, dok se nije otvorilo radno mjesto za nju u trogirskoj gradskoj školi, pa se preselila, a djeca su u međuvremenu stasala za više razrede. Onda sam ja kao mlada učiteljica nju zamijenila; živjela sam dvije godine u unajmljenom apartmanu na otoku i koordinirala nastavu s djecom u višim razredima.
Riječ je o videonastavi koju je Dunja zamislila i pokrenula, a zajedno smo je u nastavku programa provodile. Imale smo od instrumentarija samo dva računala – jedno na Drveniku, drugo u Trogiru – preko kojih smo radile s djecom. Uključivali su se mališani u nastavni program svatko po svome rasporedu, ali ja sam kao prosvjetna radnica ipak morala biti pri ruci uživo s njima – prisjeća se učiteljica Jelena, danas u mladim srednjim godinama, te na čelu 3.a razreda “Majstora Radovana”.
Nakon dvije godine službe na škoju, i ona je dobila posao u Trogiru, svome rodnom gradu, te održavala uobičajenu nastavu – do nedavno, kad su je opet zatekle okolnosti rada na daljinu, za koji je mislila da je ostao u davno prohujalom vremenu…
– Što da vam kažem, pogodio me vremeplov! Ovo što se sad dogodilo s virusom u ekspanziji i radom u izolaciji, međutim, kod svih nas je razvilo sposobnost improvizacije, učinilo nas inventivnijima – primjećuje naša sugovornica, inače majka dječaka koji također pohađa treći razred u trogirskoj školi, ali ne onaj u kojem je mama “šefica”.
DUH ZA INOVACIJE
Učiteljica Jelena je i ovaj put, dakle, pokazala duh za inovacije, te je nakon prvih tjedan dana online nastave, uz odobrenje ravnateljice škole u kojoj radi, Zorane Brodarić, primijenila varijaciju koja se pokazala kao odličan model!
– Kolegica Ileana Šimin radi ovakvu nastavu s jednom kolegicom razredne nastave u školi u Slatinama, a i naša Dunja Žuro Benić također se uključila.
Naime, u radu s nižim razredima koristimo aplikaciju “zoom videocall”, što nam omogućuje skupni rad u realnom vremenu, a ne jednostranu web-nastavu, lišenu trenutačne povratne informacije! Ovdje se može uključiti (aplikacija, naime, podržava uključenje) do stotinu osoba, što je čak i za naš veliki razred od 24 djece sasvim dovoljno. Imamo i jednog učenika s poteškoćama, i on lijepo sudjeluje u nastavi uživo skupa sa svojom asistenticom – osmjehuje se učiteljica.
U dogovoru sa svojim trećašima, učiteljica je promijenila jedino smjenu, to jest uveli su jedino jutarnju šihtu.
– Predložila sam im da sve predmete radimo po uobičajenom rasporedu od devet, ali oni su tražili da prije nastave uvedemo “meeting” u osam i pol, da se možemo malo išćakulati. Onda razgovaramo neformalno o tome kako se tko osjeća, o koroni, bodrimo se međusobno da će proći kad zatopli i počne kupanje; pričamo čak i o igricama jer je taj dio razbibrige kod djece u današnje virtualno doba neizbježan.
Prvih tjedan dana, dok nismo primijenili model “konkretne” nastave, nego ove jednostrane, bilo je teško uvesti disciplinu. Učenici su još mali, nisu bili motivirani, ali ovaj model rada vratio im je osjećaj obaveze i sluh za termine.
Jedan tata mi je oduševljeno rekao da mu se dijete trgnulo, ustaje ujutro i sprema se “za školu”, odijeva i doručkuje pa pali ekran – dočarava učiteljica. Za ovakav rad dostatna je bilo kakva tehnička podrška: može se koristiti računalo, tablet, čak i smartphone. Svi imaju nešto od navedenoga, a za one koji slučajno nemaju ili im se dogodi kvar, škola je spremna priskočiti s posudbom, napominje iskusna prosvjetna radnica.
A mi se vraćamo na početak priče i pitamo je što je danas s dječicom s Drvenika, koja su sad već ljudi. Neki su prevalili i tridesetu…
– Od njih četvero, koliko znam, jedna je bivša učenica studirala u Zagrebu, ali ne znam je li studij privela kraju. Jedna mlada žena iz garniture nekadašnjih đaka došla je “preko puta”, naime radi u “Konzumu” u Trogiru, a dvoje ih je, koliko znam, otišlo u inozemstvo trbuhom za kruhom – sjetno je u hrvatsku zbilju doplovila Jelena.
Na fotografijama: Nikolina Miše
