Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Župni ured sv. Lovre u Trogiru i Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Splitu održali su 26. rujna 2019. u Gradskoj vijećnici u Trogiru predstavljanje čakavskog pištulara I.-V. autora Siniše Vukovića, hrvatskog pjesnika, esejista, putopisca, dijalektologa, jezikoslovca, prevoditelja, književnog i glazbenog kritičara, skladatelja i dirigenta.
Siniša je preveo na čakavski idiom bračkih Selaca kompletan Novi zavjet, te dio starozavjetne Knjige postanka, Pjesmu nad pjesmama, Tužaljke Jeremije proroka, Propovjednika i Psaltir, povodeći se za latinskom Vulgatom i uz konzultaciju svih hrvatskih, srpskih i slovenskih prijevoda, provodeći podjelu na naslove i podnaslove iz “Jeruzalemske Biblije” fra Bonaventure Dude i fra Jerka Fućaka.
Dosad su bili separatno objavljivani pojedini Pištulari što su imali ulogu svojevrsnoga kataloga na autorskim Vukovićevim izložbama Biblija (‘Kip Biblije – tijelo jezikâ sa sviju kontinenata’), koje su se održale u Splitu, Vukovaru, Selcima, Bolu, Zagrebu i Solinu, a ovu trogirsku izložbu u crkvi sv. Barbare prati komplet od pet čakavskih pištulara.
O značaju pištulara govorio je don Vinko Sanader, a kompletirani projekt prevoditelja Siniše Vukovića – ‘Čakavski pištular I. – V.’ predstavila je dr. sc. Danka Radić. Riječ je o petoknjižju u kojem su donesene sve 21 poslanica Novoga zavjeta, koje su dio traduktološkog Vukovićevog projekta: ‘Dalmatinska čakavska Biblija Starega i Novega tastamenta’.
Autor je istaknuo.“ Čakavski je moj jezik, i moje sve… Moj alat, moje oruđe i oružje; ali, ne ono čime bih išao na nekoga ili nešto, već ono čime mogu ostvariti da budem više ja… Čakavština je moj, tvoj, naš… dalmaterinski jezik…
To isto možemo kazati, istaknula je dr. Radić i za našu trogirsku cakavicu: „Cakavica je moj jezik i moje sve… ali na žalost to više nije tako. Trogirska cakavica nestaje, pada u zaborav. Srećom da je postojao Mirko Slade Šilović, a još uvijek je među nama Duško Geić koji su načinili spomenik trogirskoj cakavici kako je ne bismo i zauvijek zaboravili rječnicima i pjesmama na trogirskoj cakavici.“ Spomenula je i učiteljicu Vanju Aranzu, koja je cijeli svoj radni vijek podučavala, djecu trogirskoj cakavici, da ne bude zaudobljena oliti zaboravljena, iako to nije bilo propisano u tadašnjem kurikulumu kako se to danas popularno i službeno zove. Pitamo se kakav bi cakavski pištular bio. Sigurno ne puno drugačiji od čakavaskog – č zamijenjeno sa c.
Naglasila je da je ovdje riječ o prvim dosad pravim prijevodima poslanica Novoga zavjeta na dalmatinsku čakavicu, točnije na idiom bračkih Selaca.
Čakavski pištular Siniše Vukovića je napor da se na materinjskom jeziku izraze biblijski tekstovi, što je naravno dokaz da je njegov selaški, odnosno ta naša čakavština jezik u punini svojih izražajnih mogućnosti. Izraziti biblijske tekstove na domaći način znači biti univerzalan, a opet s težinom supstrata svojega, to je selaški ali ga mi ipak razumijemo i na neki način tu uživamo u jednoj prisnosti, jednoj neposrednosti koja nam je bliža čak od standarda.
Smisao biblijskog teksta je da onaj koji čita razumije ono što se htjelo reći i poručiti. Čakavština zgodnija za prenijeti biblijski tekst nego standardni jezik jer ima bogat leksik. Ambijent, kultura, način življenja u Dalmaciji vrlo je usporediv sa Svetom zemljom. U biblijskim tekstovima imamo težake, radove u polju, oko vina i loze, masline, ulja, ribe, brodova i plovljenja, a u našim prijevodima nazivi vjetrova nisu točni, nazivi plovljenja nisu točni i adekvatno upotrijebljeni. Čakavski jezik iz Selaca na Braču je dosta razumljiv.
I tako je autor ovim projektom nastojao približiti „besjedu Gospodnju onima najudaljenijima, onima najmanjijima, onima najzaboravljenijima… ostavljajući spomen zavazda, spomenik i vjeri i jeziku izražen i zapisan u trajnom materijalu per omnia saecula saeculorum…“
Autor Siniša Vuković je na kraju vrlo poučno govorio o čakavici i hrvatskom jeziku, te pročitao odlomak jednog pištulara. U prigodnom programu nastupio je Instrumentalni vokalni sastav sv. Lovre (Maja Buble Buličić, Lorena Gaube i Vinko Buble).
Tekst: Dr.sc. Danka Radić
Foto: Snježana Mayer
