Prošla su dva destljeća od uvrštenja Trogira u Unescov registar najvažnije svjetske spomeničke i kulturne baštine. Okruglu obljetnicu svečano ćemo proslaviti u prosincu kad ćemo podnijeti račun za ono što što nam je bilo povjereno na čuvanje, a što smo na ovaj ili onaj način doveli u pitanje.
Pripadnost elitnoj Unescovoj obitelji ujedno je i potvrda pripadnosti jednoj civilizaciji, kulturi i vremenu koje je ostavilo trajni pečat na budućnost ovog grada. Vječno pitanje- može li Trogir živjeti ukopan u vremenu u kojem je nastao ili svoju bogatu riznicu treba otvoriti nekim novim „majstorima“, koji će bez problema „izbrusiti“ gotički crtež na zidu stare kuće koju su kupili u staroj gradskoj jezgri- aktualnije je nego ikada. No rješenja i dalje nema. Tijekom dva desetljeća, koliko je prošlo otkad na pročelju Kneževa dvora stoji kamena ploča s natpisom koji potvrđuje pripadnost Trogira Unescovoj obitelji, nadogađalo se svega i svačega, a sve gore od gorega. Niti tri godine nismo bili član tog elitnog kruga kad je profesor Ivo Babić, tadašnji rektor splitskog Sveučilišta, prijavio svoj grad Unescovom povjerenstvu tražeći da ga se obriše s popisa zaštićenoih svjetskih vrijednosti jer mu među civiliziranim svijetom više nije mjesto. Povod takvoj Babićevoj rekaciji bila je megalomanska ideja gradske vlasti da se u zaštićenoj gradskoj jezgri podigne reprezentativno hotelsko zdanje. Plan je bio da se između srednjovjekovnih tvrđava Sv. Marka i Kamerlenga te neoklasicističkog glorijeta, podignuta u čast generalu Marmontu, izgradi hotel u koji je talijanski poduzetnik bio spreman investirati 20 milijuna njemačkih maraka i zaposliti sto radnika. Reagirao je i Unesco nakon čega je sve propalo. Obraz smo spasili, no izgubili smo velik novac i radna mjesta. I tako to traje gotovo dva destljeća. Rastrgani između časti i slasti. Na čast se pozivamo, slasti ugađamo, a jedno s drugim ne ide.
Kaže to i državni čuvar bogate riznice Trogira i njegovih kulturnih znamenitosti dr. Miroslav Katić koji smatra da se olako odnosimo prema povijesnom naslijeđu, koje ćemo i mi jednom predati novom naraštaju na čuvanje.
-Konzervatorski odjel nema ovlasti niti je njegov posao da rastjeruje ugostitelje, vlasnike restorana i suvenirnica u straroj gradskoj jezgri. To je posao komunalnih redara i gradskih službi koje o tome, jer se politika ne želi zamjeriti novcu, nisu vodili puno ili nimalo računa. Posebno kad su u pitanju štekati i reklame koje postaju dominatni ures na povijesnim kućama, a takva je svaka kuća u gradskoj jezgri. Nitko ne želi da ekonomija trpi, ali reda u prostoru mora biti. Ako se hvalimo pripadnosti Unescovom klubu, onda to nosi veliku obvezu i odgovornost“, rekao je za Trogirski portal pročelnik Konzervtaorskog odjela u Trogiru dr. Miroslav Katić.
O bespravnoj gradnji i nelegalnim građevinskim intervencijama u gradskoj jezgri da i ne govorimo. Gradi se na sve strane, često bez dopuštenja konzervatora, a i kad ga konzervatori izdaju, dogodi se nešto sasvim drugo. Suvremeni su se neimari, naime, dosjetili kako da nasamare struku pa tako znaju tražiti dozvolu za postavljanje crijepa, što bez problema dobiju, a onda se promjena „kupa“ prometne u dogradnju još jednog kata, pa se nalije teraca i slično..
-Ima svega, ali mi smo nemoćni. A tek oni slučajevi kad vlasnik u kući, koja je povijest sama za sebe, a koju je naslijedio ili kupio, pronađe gredu na kojoj je gotički crtež. Uništi je. Jednostavno je „prebriše“, žali se Katić , dodajući kako smo preko mjere eksploatirali pripadnost Unescou, posebno kad je u pitanju zarada od turizma kojoj smo sve podredili. Pa čak i naš grad.
Ovom naraštaju Trogirana namijenjena je uloga čuvara spomeničkog blaga, a pripadnost UNESCO-ovoj obitelji nije samo priznanje i čast, nego i još veća obveza, koja pretpostavlja postojanje svijesti o kulturnoj baštini i identitetu. Jer da podsjetimo: “Pod okriljem Unescoa ne može biti onaj tko je, oštetivši prošlost svoga grada, zauvijek uništio i njegovu budućnost”.
E sad, gdje smo mi i hoćemo li uspjeti sljedećoj generaciji predati ono što smo i sami naslijedili od predaka? Jesmo li mi baš onaj naraštaj koji će povijest zapamtiti kao ruštelje, primitivce izgubljene u potrošačkom društvu, s vrijednostima na kojima ne može počivati ni jedna kultura osim kulture novca.
Ako ništa, imajmo bar na pameti to da mjesto na Unescovoj listi ne mora biti i zauvijek. Ta svjetska organizacija pokrenula je akcije praćenja stanja spomenika upisanih u popis svjetske baštine i svakih pet godina podnosi se detaljno izvješće o zaštićenim vrijednostima. Pametnome dosta!
