32 C
Trogir
Srijeda, 10 kolovoza, 2022
NaslovnicaVIJESTITROGIRSONJA DRAGAŠ VIŠE OD ČETIRI DESETLJEĆA BRINULA JE O ŠKVERSKOJ KNJIŽNICI: "KNJIGE...

SONJA DRAGAŠ VIŠE OD ČETIRI DESETLJEĆA BRINULA JE O ŠKVERSKOJ KNJIŽNICI: “KNJIGE SU BILE MOJA DOTA”

Bivši djelatnici “Brodotrogira” Ljiljana Geić i Marin Rožić lani u ovo vrijeme potaknuli su hvalevrijednu inicijativu da se bogati knjižni fond iz škverske knjižnice donira trogirskim osnovnim i srednjim školama, što je nedavno i ostvareno. Poklonjenih 3000 lektirnih naslova da se na njih ne nakupi “prašina” već da ožive, otišlo je u prave ruke kao poruka učenicima da se trebaju vratiti čitanju kako bi obogatili svoj život i različite ideje, istraživali različite kulture i niz budućih mogućnosti jer čitanje nas opće je poznato, mijenja, razvija i emocionalno oplemenjuje. U konačnici, znanstveno je dokazano da oni koji čitaju knjige tri i pol sata tjedno žive dvije godine duže, a čak šest minuta čitanja može smanjiti razinu stresa za 68 posto.

U prošlost trogirskog brodogradilišta kada su se brodovi gradili kao po “traci” i puno radilo te u predahu uz knjigu “guštalo” i opuštalo, a ljubav prema njoj radnici prenosili na svoju djecu “zaplovila” je naša sugovornica Sonja Dragaš, čije je pravo druženje s knjigama u škveru gdje se zaposlila 1970. započelo dvije godine kasnije nakon što je na Pedagoškoj akademiji u Splitu diplomirala engleski i hrvatski jezik. Naime, tada je izgrađena nova zgrada Tehničkog ureda u čijem prizemlju pored Službe razvoja je bila prostorija u koju su počele “stizati” knjige, a njoj je pored dotadašnjeg posla administratora u toj službi povjeren zadatak da brine o njima. U njihovu društvu ostala je sve do zaslužene mirovine u koju je otišla 2013.

Doznajemo kako se prije Školske knjižnice, kako su je nazivali, koja je otvorena koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća na inicijativu Sindikata i Aktiva žena u brodogradilištu još šezdesetih godina počeo “stvarati” fond knjiga stručne literature, rječnika, priručnika, stručnih časopisa iz područja brodogradnje koje su uglavnom koristili radnici Tehničkog ureda gdje su bile i pohranjene te knjige. Ne sjeća se koliko je bilo naslova stručne publikacije, ali veli kako su ostali evidentirani u katalogu (papirnato) te da postoji i elektronički popis svih knjiga (odvojeno stručnih od školskih). Ne zna je li ta evidencija sačuvana do danas. Uz naslov svake stručne knjige upisala je kaže i cijeli njihov sadržaj. Tako je svatko tko je zainteresiran za neku knjigu, a ne zna je li u njoj baš ono što njemu treba, mogao koristiti taj elektronički popis.

Pitamo gospođu Sonju kako su se nabavljale knjige u Školskoj knjižnici?

  • Knjige su najvećim dijelom kupljene od članarine koju su plaćali radnici. Ne svi, samo dobrovoljci kojih je bilo mnogo, ali koristili su ih i oni koji nisu bili učlanjeni. U početku sam dosta knjiga kupovala po antikvarijatima jer su bile dosta jeftinije pa sam ih tako mogla i kupiti puno više. Prilikom kupovine vodila sam računa o programu lektire (kako osnovne tako i srednje škole). Beletristiku sam kupovala po vlastitom odabiru ili na prijedlog radnika koji su bili zainteresirani za čitanje. Mogu reći da nije bio loš interes radnika za čitanjem, ali da su više čitale žene. Jedna radnica je tako stalno uzimala knjige i za svoje prijateljice i susjede, budući da nije bio ograničen broj prilikom njihovog preuzimanja na posudbu. Radnici su dosta čuvali knjige. Ukoliko bi se napravilo “uho” na stranici to se vješto ispravljalo, a ako bi se dogodilo da se one na pojedinim mjestima oštete koristio se “selotejp” za lijepljenje, kazuje.       

Prisjetila se naša sugovornica i brojnih anegdota prilikom posudbe knjiga, a za uspomenu do danas čuva papiriće s ispisanim naslovima koji su joj ponekad zadavali tešku muku kako ih “dešifrirati”.

  • Bilo je mnogo anegdota. Sjećam se jedne kada je jedan radnik došao prvi put uzeti knjigu za lektiru i kada sam ga pitala hoće li se učlaniti i plaćati članarinu, a on je rekao da mora pitati ženu. Uzeo je knjigu koja mu je trebala djeci, nastavio je i kasnije uzimati knjige ali je rekao da neće plaćati članarinu. Inače, članarina se plaćala mjesečno, mislim da je bila 10 kn. U svemu ovome najsmješnije je bilo kad je on rekao da mora pitati ženu.    

Na upit je li škverska knjižnica bila konkurencija onoj Gradskoj odgovara.

  • Po broju knjiga nismo mogli biti konkurencija Gradskoj, ali su se naše knjige čitale od Splita do Šibenika. Imali smo priličan broj fotokopiranih knjiga (to se odnosi na male knjige za lektiru) koje su roditelji kopirali svojoj djeci i onda ih donijeli meni da ih mogu koristiti i drugi. Mislim da je broj knjiga (ne naslova) u školskoj knjižnici bio oko 4000 do njih 4200. Ne znam koliko je bilo naslova jer smo imali više primjeraka svake knjige iz lektire.

Sa sjetom, prepuna nostalgije gospođa Sonja odgovorila je na pitanje o ondašnjem društvenom životu radnika, njezinih kolega u brodogradilištu.

  • Što da odgovorim na ovo pitanje? Nostalgija za tim vremenima ne jenjava. Imali smo organizirane odlaske u kazalište, sistematske preglede za žene. Žene su pomagaleškveru tako da smo bez ustezanja prije primopredaje čistile brodove, one dijelove namijenjene putnicima. U ta lijepa vremena organizirali smo i kazališnu predstavu u predmontažnoj hali. Gostovali su glumci iz HNK Zagreb na čelu sa Perom Kvrgićem. Spomenula bih ideju gospođe Domijan o namjeni jedne prostorije u mališkverski muzej. Nakon preseljenja glavne telefonske centrale u zgradu Tehničkog ureda, na glavnom ulazu u škver oslobodila se jedna prostorija koja je bila idealna za to. Naime, u arhivi je sačuvano dosta starih nacrta, po radionicama starih alata koji se više nisu koristili jer je sve modernizirano (ali zaljubljenici u brodove i brodogradnju puno su toga čuvali), bilo je i maketa brodova. Sa sigurnošću ne znam je li se baš za svaku novu seriju brodova izrađivala maketa ali znam da ih je bilo dosta, možda desetak. Neke su posuđene Hrvatskoj brodogradnji za izložbu, ali nažalost većina se nije vratila u škver.

Doznajemo kako su jedno vrijeme knjižnicu vodile Ivanka Barišić i Zorica Vuletić nakon što je ona otišla u mirovinu.

  • U mirovinu sam otišla s radnog mjesta tajnice direktora Novogradnje, ali cijelo vrijeme knjige su bile sa mnom – i u Službi razvoja i kad sam bila tajnica. Rado kažem da su knjige bile moja dota jer sam ih nosila sa sobom na svako radno mjesto. I danas je knjiga moja velika prijateljica. Zadnje što sam pročitala je knjiga “Stolareva kći “naše  Trogirke Marine Vujčić. Svidjela mi se jedna rečenica iz nje koja možda ima više veze s putovanjima nego sa čitanjem ali meni je ostala u pamćenju: “Svijet je poput knjige. Oni koji ne putuju pročitali su samo jednu stranicu, poručuje simpatična gospođa Sonja Dragaš.  

GORDANA DRAGAN 

Foto: Sonja Dragaš (album)

ZADNJE OBJAVE