Prof. dr. Ivo Babić dobio je nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske „Radovan Ivančević“ za životno djelo za vrhunska ostvarenja na području povijesti umjetnosti, koja su pridonijela njezinu razvoju i ugledu u Hrvatskoj i inozemstvu.
Prof dr. Ivu Babića predložilo je Društvo za zaštitu kultutnih dobara Trogira „Radovan“ i Ogranak Matice hrvatske u Trogiru. Nagradu mu je uručio dr. sc. Zvonko Maković, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 29. svibnja 2019. godine. Svečanost dodjele nagrade, uz nazočnost brojnih kolega i prijatelja te Trogirana koji žive u Zagrebu održala se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Ivo Babić rođen je u Trogiru 17. lipnja 1946. Gimnaziju je završio u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju 1968. te dvije godine kasnije i filozofiju kao paralelni studij. Na istom je fakultetu 1972. magistrirao s temom iz područja povijesti umjetnosti te 1983. i doktorirao. U studijske svrhe boravio je u Vicenzi, višekratno u Veneciji te u Parizu gdje je bio angažiran kao gost predavač. Godine 2000. Potvrđen mu je izbor u zvanje redovitog profesora.
U razdoblju od 1970.-1974. radio je kao konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Splitu; od 1974. do 1979. bio je na dužnosti ravnatelja Muzeja grada Trogira; od 1979. nastavnik na Sveučilištu u Splitu; angažiran kao predavač i na poslijediplomskim studijima. Rektor Sveučilišta u Splitu bio je od 1998. do 2002.
Godine 1978. i 1985. dobitnik je Nagrade grada Trogira; 2018. nagrade Grada Trogira za životno djelo. Nagrada grada Splita dodijeljena mu je 1985. za knjigu Prostor između Trogira i Splita. Godine 2002. odlikovan je odličjem Officer des Palmes académiques.
Kao muzealac godine 1986. sa Snješkom Knežević, pokrenuo je akciju “SOS za baštinu”. Inicirao je konzervaciju pojedinih trogirskih spomenika, pa je tako vodio i izgradnju trogirske galerije Cate Dujšin-Ribar (1978.). Pokrenuo je i gradnju lapidarija Muzeja grada Trogira (1987.). U Trogiru je vršio arheološka iskapanja u kojima je otkrio prethistorijske početke života u tom gradu. Postavio je i Pinakoteku u Trogiru. Njegova je i prijašnja postava umjetničke zbirke Kairos u sklopu samostana sv. Nikole u Trogiru. Postavio je i niz izložbi u Zagrebu, Beogradu i Splitu među kojima su i revijalne izložbe Splitski salon i I. Salon sakralne umjetnosti u Splitu.
Kao rektor Sveučilišta u Splitu osobito se angažirao na obnovi urbanističkih projekata za Sveučilišni campus. Pokrenuo je, među ostalim, gradnju Sveučilišne knjižnice.
Objavio je više stotina stručnih i znanstvenih radova među kojima i slijedeće knjige:
-Prostor između Splita i Trogira, ed. Muzej grada Trogira 1984, str. 257; drugo izdanje Kaštel Novi 1991.
-Trogir (fotomonografija) ed. Grafički zavod Hrvatske – Spektar, Zagreb, 1976. (na hrvatskom, francuskom, engleskom i njemačkom jeziku)
-Trogir – kulturno blago (suautori: K. Prijatelj, T. Marasović, R. Ivančević. S. Vučenović, S. Geić), ed. Turistkomerc, Zagreb 1987. drugo izdanje Zagreb 1990..
-Od ubavog do gubavog, Eseji, polemike i članci, ed. Književni krug Split, Split 1994., str. 147.
-L’urbanisme dalmate ,Zagreb : PEN centre croate, 1997
-Pomak prema crnom .Zagreb, Ex libris, 2005. (eseji).
-Trogir. Grad i spomenici, Književni krug, Split 2016.
OBRAZLOŽENJE PRIJEDLOGA ZA DODJELU NAGRADE DPUH „RADOVAN IVANČEVIĆ“ ZA ŽIVOTNO DJELO ZA 2019. GODINU
Prof. dr. Ivo Babić je čovjek nadasve osebujne biografije, pisac izuzetnog angažmana, javni i kulturni djelatnik prvoga reda. Bivši je rektor Sveučilišta u Splitu i pokretač brojnih inicijativa, angažirani intelektualac visokih estetskih i moralnih kriterija. Prof. dr. Ivo Babić je jedan od onih rijetkih i dragocjenih aktera suvremenih društvenih zbivanja svjesnih snage i uloge javne riječi i odgovornosti za nju, pa je stoga uvijek na nebranjenu prostoru, oštar, polemičan, argumentiran i uvjerljiv. Premda je po zvanju arheolog i povjesničar umjetnosti otvoren je za mnoga pitanja čovjekova svijeta i njegove budućnosti. Čista svijest i čista savjest jedan je od aksioma njegova intelektualnog djelovanja, pa su posve razumljivi njegovi izleti u društvene teme. On uistinu suosjeća s osiromašenima, prognanima, onima bez stana i posla, onima poniženima u svojem ljudskom dostojanstvu. Kao intelektualac i čovjek svjestan i svoje odgovornosti za sudbinu naroda s kojim dijeli usud povijesnog opstanka, prof. dr. Babić dosljedno i argumentirano brani pravo mjesto pod suncem po mjeri svojih nacionalnih atributa, na biološku a s njome i na kulturnu raznolikost i prepoznatljivost, na vlastitu i narodnu povijesnu memoriju, vjerovanja, nade i sl., pravo na opće dobro nasuprot uskih interesa pojedinaca i grupa, ma kakvim god oni interesima bili opravdani.
A sve to mudro pisanim tekstovima koji se sa zanimanjem čitaju, kojima krijepi nadu da poštenje i moral nisu nešto smiješno, zastarjelo i provincijalno; da rodoljublje nije nepodobno i staromodno, da nije sve rasprodano i bespovratno izgubljeno. Njegove poruke ne ostavljaju ravnodušnima nego pozivaju na budnost i – obvezuju!
Prof dr. Ivo Babić je jedan od rijetkih intelektualaca koji, poput pok. prof. dr. Radovana Ivančevića i živućeg prof. dr. Zvonka Makovića, ne podliježe ničijim interesima i nikakvim politikama braneći nacionalne atribute, biološku a s njome i kulturnu raznolikost i prepoznatljivost, vlastitu i narodnu povijesnu memoriju, vjerovanja, nade i sl., pravo na opće dobro…. Zato je upravo on zaslužio biti dobitnik nagrade DPUH „ Radovan Ivančević“ za životno djelo. O tome svjedoči njegov osebujan životopis i još osebujnija bibliografija radova.