Postolarska radnja Parčina, smještena u glavnoj ulici nasuprot katedrale, zadnji je podsjetnik na vrijeme umiješnih trogirskih zanatlija koji su početkom 20. stoljeća bili nositelji lokalne ekonomije. Imali su i svoju ulicu, današnju Berislavićevu, duž koje su bile obrtničke i trgovačke radnje među kojima i ona Duje Parčine.
Prošavši put od šegrta do majstorske diplome, taj je trogirski postolar u staroj gradskoj jezgri otvorio prvu radnju koja je, jer je cijena najma poslovnog prostora i tada bila plafon, često mijenjala lokaciju. Napokon , 60-ih godina prošlog stoljeća Parčinovi kupuju poslovni prostor u glavnoj trogirskoj ulici u koji se preselila postolarska radnja. Iako je zub vremena odradio svoje, tri šivaće mašine, popularne „singerice“, nadživjele su cijelo stoljeće, a jedna od njih, stara je gotovo 140 godina. I ne samo da ta „singerica“ nikada nije trebala popravak ili, ne daj Bože, zatajila i proparala postolu, nego za njom još uvijek sjedi i cipele na njoj krpa 43-godišnji Tonći, treći iz generacije Parčinovih, koji je obrt naslijedio od oca Lenka.
Iako se dida Duje smatra pokretačem obiteljskog posla, bilo bi nepošteno ne spomenuti i njegova oca Antu, koji je živio na prijelazu prošlog i pretprošlog stoljeća, a radio je kao lučki radnik dok je u slobodno vrijeme tukao „faturete“, izrađujući tada vrlo popularne „gumaše“.
-Je, pradida Ante dođe nešto kao idejni začetnik postolarskog posla koji u našoj obitelji ima gotovo stoljetnu tradiciju, no prava je priča počela s didom Dujom. Nakon što je završio šegrtovanje, radio je i učio od najboljih splitskih postolara. To iskustvo pomoglo mu je i u poslu i u životu. Majstorski ispit položio je 1932. nakon čega je u staroj gradsjoj jezgri otvorio svoju prvu radionicu. To se pokazalo skupom investicijom jer je cijena najma bila visoka, pa je dida pronašao novu lokaciju. Postolarska radnja bila je i na rivi, a uoči Drugog svjetskog rata zapošljavala je 16 radnika, priča nam Tonći čije se šegrtovanje vezuje za priču o nedostižnim bijelim patikama. Otac Lenko znao mu je reći da „novac ne živi u njegovom takujinu nego u radu“, što je značilo da Tonći mora raditi i zaraditi za patike. I zaradio je. Kupio je baš te bijele patike, i to novcem zarađenim u postolarskoj radnji koju će, nakon odlaska dide mu Duje i oca Ante, preuzeti i u njoj nastaviti obiteljski posao.
-Malo po malo, radeći s ocem i gledajući njega u postolarskom poslu, upoznao sam zanimljivosti ovog zanata i zagrizao. Postolarski posao nije biznis za zaradu, nego za život. Zato smo i opstali. Danas vise ne izrađujemo cipele nego remene, a što se tiče postolarskog posla, sveo se na krpanje, gumiranje i popravljanje. Nekontrolirani uvoz jeftinih cipela iz Kine i Italije devedesetih godina kumovao je gašenju ovog zanata, kaže Parčina, dodajući kako s mušterijama uvijek treba imati strpljenja i objasniti im da se, primjerice, cipela za koju su sentimentalno vezani, ne može popraviti.
-Zašto da im uzimam novac i popravljam nešto što više nema smisla popravljati, reći će Tonći u čiju su radnju tijekom našeg razgovara navraćali i znatiželjni turisti, opčinjeni već spomenutom „singericom“ koja i dalje služi istoj svrsi kao i onda dok je za njoj sjedio dida Duje. Šegrtska knjižica iz 1915. i majstorska diploma iz 1932. dva su živa podsjetnika na osnivača „postolarske dinastije Parčinovih“, koja su i sastavni dio inventara radnje koju sada vodi njegov unuk.
A Tonći, koji danas ima 43 godine i koji se postolarskim poslom misli baviti dok Bog ili zakonitosti surove kapitalističke privrede ne odluče drukčije, i dalje će sjediti za didovom „singericom“. Možda će jednom izrađivati i cipele, kao što su to radili dida i otac, iako je teško očekivati povratak u vrijeme kad je imati postole, naručene u i baš od postolara, bila stvar prestiža.
I da se vratimo na početak priče.
Danas kad su postolari, bačvari, staklari, brusači noževa samo dio u nizu starih i tradicijskih zanata koji izumiru ili su već poklekli, postolarska radnja Parčina zadnji je podsjetnik na vrijeme umiješnih trogirskih zanatlija, na naše djedove i očeve, na grad u kojem se sada smiju nove generacije, a svako lijepo sjećanje zlata vrijedi.
