Marija Berket, osamdesetsedmogodišnja Trogirka dobila je drugu nagradu u kategoriji najljepše uređenog balkona i prozora na natječaju kojega je provela Turistička zajednica grada Trogira koja želi potaknuti građane na uređenje njihovih okućnica te očuvanje okoliša kako bi doprinijeli zelenijem i ljepšem izgledu mjesta u kojemu žive, ali i promociji svoga grada kao turističke destinacije.
Vedra te na razgovor i šalu uvijek spremna šjora Marija, najstarija je stanovnica trogirske povijesne jezgre koja svoju cvjetnu oazu u sklopu obiteljske kuće u ulici Matije Gupca nadomak glasovite trogirske katedrale s uživanjem njeguje desetljećima, jer osim što je cvijeće za nju ukras ono je i simbol ljubavi.
- Ujutro kad se ustaneš nasmiješi se cvijetu te mu reci dobro jutro i bit će ti lijep dan, poruka je koju ta dobrodušna žena često širi među svojim sugrađanima.
Otkako se udala davne 1961. godine te iz zaseoka Čarijići u Segetu Donjem pokraj hotela „Medena“ preselila u Trogir i nastavila s pokojnim suprugom Ivom život graditi u Trogiru u istoj kući u kojoj i danas stanuje gledala je kako životni ambijent učiniti ljepšim i ugodnijim. Nije joj bilo teško pronaći formulu za to, jer cvijeće je voljela još kao dijete i cura ukrašavajući njime zajedno s majkom balature i skale.
- Sadili smo u lončanice, bolje rečeno prikladne „bronzine“: murtilu, male garifule, žute veludine, đirane… čiji miris mi je još u nosnicama, jer cvijeće je onda neopisivo mirisalo za razliku od danas. Sjećam se da smo murtilu sijali „na bilu subotu“ (uoči Uskrska), i kasnije presađivali u pitare, a njezin opojni miris širio bi se cijelim dvorištem. Đirani su u to doba bili bogatih-raskošnih raznobojnih cvjetova, a trajali su dugo, ne samo jednu sezonu kao sada, prisjeća se gospođa Marija.
Doznajemo kako njezin balkon i volat i danas krase iste vrste cvijeća te vodenice, cvijeće po nazivu „Tonka“, čuvarkuća osebujnih žutih cvjetova, kaktusi…
- To je tako lipo viditi. To cviće svi stranci slikaju. Uživam gledati kako mu se dive, s osmjehom će.
- No, ta cvjetna ljepota nije sama s neba pala. Veli naša sugovornica treba se o njoj i te kako brinuti, svakodnevno zalijevati, unositi u kuću ako je nevrijeme, uklanjati pokoji suhi cvijetić ili listić i svašta nešto raditi oko njega. Treba mu kaže i ponekad zapjevati, jer vjeruje u onu staru izreku kako cvijeću treba pjevati da bi bolje raslo. Zna ona s njime i pričati, raspravljati o svemu, jer sama je u kući s kime bi drugim, šali se.
Njezinu ljubav prema cvijeću podržavaju njezini najmiliji, kćerka, unučad i praunučad. Veseli je i njihova čestitka zbog nagrade. Kada o njima priča blagi osmijeh ne skida s lica. Sjetno s dubokom boli prisjetila se pokojnog sina koji je prije desetak godina mlad preminuo i ostavio veliki ožiljak na njezinu srcu.
- Volio je svoj Trogir iznad svega. Iša bi u Seget kod rodbine i šta prije bi se tija vratiti nazad, bolno će gospođa Marija.
Pitamo je kako joj je živjeti u staroj gradskoj jezgri koju iz godine u godinu stanovnici sve više napuštaju.
- U mojoj ulici ostalo je samo troje ljudi. Nema nas niti stotinjak koji živimo u staroj jezgri. Ne šire se više mirisi lipih bokuna iz domaćih kužina. Sada miriše ulje od frigane spize iz restorana. Zimi je pusto, nema nikoga, a liti je gužva, ne možeš ni proći ulicom. Ali te gužve meni ne smetaju, dapače. Ne bi mijenjala svoj grad ni za što. Zovu me moji u Seget, ali to ne dolazi u obzir. Pune 62 godine sam u srcu Trogira i tu ću ostati do kraja života, kazuje.
Gospođu Mariju možete svakodnevno sresti ispred svoje kuće ili pak u nekoj od trogirskih kaleta u razgovoru s domaćima, ali i posjetiteljima.
- Svi me u gradu poznaju i poštuju, kao i ja njih. Dugo sam ja ovdje. Vremena se mijenjaju. Domaće mijenjaju furešti. Sigurno to tako triba biti. Liti je puno novih lica, a u zadnje vrime i konobara iz stranih zemalja. Svih ja isto cijenim. Nije dobro praviti razliku među ljudima, kaže.
Nakon razgovora kada smo napuštali njezin dom te izašli na ulicu zatekli smo skupinu Nijemaca koji joj fotografiraju balkon. Neće to biti jedina njezina fotografija koja će “otići“ u svijet. Ona na kojoj u dvorištu kuće hrani sina kada je bio dijete, ostala joj je u trajnom sjećanju i najdraža joj je.
GORDANA DRAGAN
Foto: AL
