Teta Marija i šjor Toni Paraman su vam dvoje najstarijih, a najveselijih članova naše Glazbe – kazao nam je Šime Pažanin, tajnik trogirske Narodne glazbe, kada smo ga zamolili za kontaktni broj njihove članice Marije Rožić,rođene Šantić.
Trogirska je Glazba ove godine obilježila 191. godinu postojanja, a skoro trećinu tog vremena u njoj je i Marija Rožić, ili bolje reći Seka, svi će odmah znati o kome je riječ. Trinaest godina prva i jedina žena u trogirskoj limenoj glazbi.
– Je, to van je za ono vrime bilo ka svjetsko čudo kad bi negdi išli svirat. Evo, dogodin će bit ravno šezdeset godin da san “izašla” u Glazbu. To van se tako u nas reče, kad prvi put nastupiš, da si “izaša”, a kad mi je bila pedeseta obljetnica, svi su mi došli ovde doma na Pantan, cilin puten na noge svirajući, i donili mi buket – s posebnim će veseljem teta Marija čim se spomenu njezini glazbari.
– U Glazbi mi je bija otac, dva brata, dvi unuke, troje nećaka i tri rođaka. Najbrojnija smo familija u glazbi. To mi je druga kuća, moj drugi dom – ponosno će 78-godišnja Trogiranka, koja nas je za ovu prigodu dočekala s flautom u ruci i u svojoj glazbarskoj monturi, trogirskoj narodnoj nošnji koju je sama sašila.
– Cili san život u nošnji – veli ona namještajući broš na crnoj čipki koja joj krasi vrat, pa nam pokazuje fotografije svojih prvih nastupa u nošnji, jer nije samo glazbarica – kao djevojka je plesala i kvadrilju u trogirskom folkloru.
– Staru san nošnju prikrojila i napravila ovu sada. Sve šta ovde vidite moje su ruke sašile – odgovara na naše pitanje tko joj je izradio tako prekrasnu monturu.
– Nikad u našem društvu nije bilo nikakvih svađa, svi se lipo slažemo, i ta se ljubav prema glazbi prinosi s dice na unuke i tako dalje. Cile familije su tu. Tako je i moja obitelj Šantić više od tristo godina dala ovoj Glazbi. Evo ih na ovoj fotografiji svi zajedno: moj brat Tome, brat Blaž, rođaci Milan i Damir, nećakinja Karmen, nećak Andrej, rođak Kaja, unuka Anka. Nedostaju na fotografiji još moj otac Andrija, nećak Mirko, od brata sin, i unuka Dominika – prelazi prstima teta Marija po fotografiji kako ne bi koga zaboravila spomenuti.
– Uvik nan je bila puna kuća instrumenata. Za vrime Drugog svjetskog rata svak je triba odnit neko glazbalo doma, kako bi ih sačuvali. Otac je već bija u Glazbi, svira je bas. Kako smo bili malešni, instrument je zna bit viši od nas, pa bi mi uvik pokušavali puvat.
Otac je u Glazbi bija pedeset godina, a moj dida Blaž Šantić nije svira, al je zato piva. To je takva familija, ili su svirali ili pivali. Tako je zabilježeno kako se 1954. godine, dvi godine prije nego šta je umra, pjevala posljednja “Dača”.
“Tih se godina čula i posljednja ‘Dača’, pjevao ju je Blaž Šantić Šura. To je bio napjev koji su bratimi pjevali prilikom posljednjeg ispraćaja nekog člana bratstva” – čita nam teta Marija isječak iz knjige koji je sačuvala, kao i brojne druge uspomene na glazbu i obitelj.
A tijekom svojeg dugogodišnjeg staža svirala je teta Marija s trogirskim glazbarima na raznim feštama i kulturnim događanjima, ali i pred brojnim poznatim ljudima i državnicima.
– Veselje je i čast bit u glazbi, tu su lipa prijateljstva i druženja, a često možemo tamo di ne more svak. Najdraže od svega mi je bilo na Papinu dočeku. Kad smo svirali Ivanu Pavlu Drugom na splitskom aerodromu, sve nas je blagoslovija. Koliko je to toplo i drago stvorenje, tako se svakome od nas činilo da je baš njega pogleda, svak je to tvrdija sto posto – radosno će naša sugovornica o tom susretu.
Na vrata ulazi i šjor Špiro Rožić, Marijin suprug. Isto veseo i nasmijan.
– Da nima njega, ne bi bila ovo šta jesan. On bi pribrojija sve pločice na Pjacu dok bi me čeka s prova.
– Svaka kocka je bila moja. A i ponistre bi brojija na Biskupovu palaču. A dvi ure kad nekog čekaš, moraš nešto radit – smiju se na to oboje. I danas su nerazdvojni.
– Mi smo van ka Luiđi i Bepina. Vidite li ovu fotografiju, ove me je godine nakon pedeset i osan godin odveja prid oltar. Jer prvi put kad smo se vinčali bilo je samo u matičara – simpatično kaže teta Marija dok gledamo fotografiju s tog, za njih važnog događaja. Oboje su bili odjeveni u narodnu monturu, nego kako.
Šjor Špiro nije nikad bija član Glazbe, ali je kao školarac, u mladosti, svira bisernicu.
– Al me zato on u svemu tome podržaje, odvodi, dovodi, ma šta god triba – ističe teta Marija, koja je prije nego što se pridružila glazbarima svirala i klavir.
– Poučava me je i tada profesor Andro Sentinella. Nije van on tija ni čut da sviramo nekakve pismice, samo klasika, to su van bile ovolike knjižurine s notama – pokazuje teta Marija rukom odižući uvis od stola, sjećajući se kako se svakoga dana trebalo vježbati po dvi, tri ure, veli.
Marija i Špiro imaju četiri kćeri. To su Rozina, Karmen, Dušanka iAndrijana, osam unuka i dvoje praunuka.
– Kako su se zvali dide i babe, tako se i oni zovu – napominje teta Marija, jer tradicija joj je u duši, i kad se radi o njezinoj obitelji i njezinu Trogiru. A najmlađi u familiji tako su sad šestogodišnja praunuka Rokolina i dvogodišnja Ela.
– I s Cocon smo mi glazbari svirali u Kamerlengu, tri cjelovečernja koncerta – rado ističe teta Marija i te nezaboravne nastupe.
– S Cocon je puno tega umrlo! – veli na to Špiro prisjećajući se njihova dragoga Trogiranina, dok teta Marija vadi i važnije isječke iz novina s njihovih nastupa.
– A kad smo svirali na dočeku talijanskog predsjednika Francesca Cossige u Trogiru, pantin jednu lipu stvar – govori nam teta Marija. – Znate kako to ide kad je protokol, pa su valjda i njega malo požurivali. A mi smo svirali isprid crkve svetog Ivana. On nas je vidija, zaustavija se isprid nas, skinija šešir, čeka da odsviramo, pa zapljeska i povika: “Bravo, bravo!”
– Malo van je te karte da zapišete čin se sve ona bavi. Ne samo šta sve sama šije, nego i pituraje. Vidite ove zidove i onu ogradu na skalama, sve je to ona sama piturala. Pa se bavi humanitarnin radon, već godinan posjećuje Dom za starije osobe, pomaže ljudima u potribi, misi kolače… Jedan zid je malo za sve njezine diplome i priznanja – fali je dalje njezin Špiro.
– Baš smo neki dan išli u posjet u Dom za starije, ja san glumija Dida Mraza da ih malo uveselimo, a ona je ispekla rafiole i krokanat pa in odnila – govori Špiro.
– U svakon paketiću petnajest, dvadeset deka tog slatkog, lipo upakirala, oslikala i dala svakon u ruke, za njih devedeset. Predivan je to osjećaj – drago je teti Mariji kad ih može obradovati.
Taj isti Dom za starije iz Trogira ju je i nominirao za nagradu “Mladi u srcu” Europske godine aktivnog starenja, koju je dobila lani od Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj i Ministarstva socijalne politike i mladih. Dobitnica je i priznanja Crvenog križa za humanost, za darivanje krvi, jer i ona i suprug su niz godina bili dobrovoljni davatelji krvi. Može se pohvaliti i da je dva puta bila dobitnica Nagrade Grada Trogira, upravo za dugogodišnji rad od posebnog značenja za grad Trogir.
– Volin pomagat ljudima, pitan jih šta jin triba, prikupljan pakete pa jin šaljen. Član san Udruge Radio Marija, koja djeluje u šezdeset zemalja na pet kontinenata, radin izvješća s crkvenih događanja iz Trogira, redovito sudjelujen u emisijama i karitativnim akcijama. Koji je to lipi osjećaj, cili svit se spoji – kaže teta Marija pa vrti knjižicu s pustin imenima i sudbinama.
– Evo, u ovoj je obitelji dvanajest dice ostalo bez matere, jel morete to zamislit? Ovi nemaju za kruv i mliko, ova žena je slijepa, njoj san ušila gaće jer je baš to poželila… Teško je ljudima da ti dođe plakat. Potresa me sav taj jad. Svakakve sudbine susrećeš, ali, evo, ja se trudin da pomognen koliko mogu uz pomoć nekih prijatelja i dobrih ljudi… – pa nabraja kako joj u tome pomažu Pere Maravić, fra Veselko Begić, dr. Lovre Svalina, Ivanka Vukman, i još drugi ljudi otvorena srca.
– Ma, uvrgla se tu na mater Karmelu, i ona je bila aktivna u Crvenon križu. Jednu obitelji iz Slavonije, šta imaju nepokretnog sina, primili smo kod nas doma, isto priko Radio Marije, samo da se ta žena, njegova mater, malo okupa na moru i odmori. Sve je ona priuzela brigu bila o njemu – kaže šjor Špiro, a teta Marija kaže kako je toliko pametan taj momčić, oduševija ju je koliko jezika govori, da mu je od pinezi šta je dobila od Nagrade Grada kupila tablet da može još bolje napredovati.
Sudjelovala je i na gastronomskom festivalu “Okusi Mediteran” u Šibeniku, di je, kaže, uživo frigala fritule, te u dokumentarnom filmu “Čuvarice okusa”.
– To se snimalo i pod kapon UNESCO-a jer se naša mediteranska prehrana nalazi i na njihovoj listi svjetske nematerijalne kulturne baštine. Misila san rafiole na Pantan, na otvorenom uz rijeku, i govorila o trogirskoj baštini – veli teta Marija i nudi nas, naravno, tim njezinim ukusnim rafiolima. Glumila je i u amaterskom kazalištu Trogir, imala je uloge u “Miljenku i Dobrili”, “Mletačkim trojcima”…, ali snimala je i za koprodukcijske filmove u kojima su plesali i kvadrilju ili glumili, “Kad ljubav dođe”, “Lito vilovito”, “Kameni horizonti”…
– U tim je filmovima bilo poznatih glumica poput Irene Kolesar ili Metke Gabrijelčić – ističe ona i kako su joj i mati i teta isto tako glumile.
– Mater je isto bila puno aktivna, bavila se dobrotvornin i društvenin radon. Po cile je dane bila po nekin sastancima – pamti teta Marija.
– Brza san i zato sve mogu stić, i razgovarat ovde s vama, i misit kolače, i popodne poć u vrtal, pa u crkvu. Jednostavno nisan od sedenja.
Članica je i trogirske udruge “Maslina”, bavila se i maslinikom, i vinograd su imali, tristo loza.
– Nema danas više toliko. Ima samo odrina. Evo, vidite mi ruke, i jutros san tri karijole prinila. Ni ranon zoron nisan imala mira, pa san išla rizat masline – o svojim će maslinarskim akcijama teta Marija dok mi gledamo u podugačku kartu njezinih ostalih aktivnosti koje su naveli u obrazloženju Nagrade Grada.
– A piše da ste i članica Jedriličarskog kluba u Trogiru. Oli i jedrite?
– Nismo, ali ja i muž često prisustvujemo njihovin događajima, družimo se s njima rado u njihovon klubu, podržajemo njihov rad i radujemo se njihovin uspjesima – objašnjava teta Marija kako tamo imaju puno prijatelja.
Još se u lipoj monturi i s flautom triba slikat u staroj jezgri. Jer rodila se, kaže, u centru, ispod škole, “u centru svita”.
– Kako ste znali di ćete mi slikat? – govori dok se namješta kraj kara ispred jedne od starih trogirskih palača.
– Cili život me pratija kar – veli teta Marija pa nam recitira: “Klapadu bande timunele, škripje krik, gre kar pun nakrcan lozja, a iz njega viri jedna glava kozja!” To van je trogirski kroničar i pjesnik Mirko Slade Šilović, često čitan unucima njegove pjesme.
– Na iste skale u palaču Čipiko san počela plesat na školskin priredbama, ritmiku i balet, a posli kvadrilju, a danas, nakon više od sedamdeset godin, penjen se njima i na probe glazbara. I sinoć smo do deset uri navečer bili na generalnoj probi u katedrali, prid koncert. Ma niko od mene sritniji ako tako bude i dogodine, u mome Trogiru, najlipšen gradu na svitu.
‘Svirala bi u polju, ispod maslina’
Kad je bila dite, svirala bi pod maslinon, govori nam Marijin brat Tome koji je jedno vrime bio i trogirski čelnik, ustvari predsjednik Skupštine općine Trogir 1986. godine, a od postanka Glazbe gradonačelnici su, dodaje, bili i predsjednici glazbara.
– Svirala bi u polju ispod maslina. Čekala bi da dođu kola s vodon za zalivat kaule i salatu, a nakon šta bi zalila, svirala bi dok bi došla druga tura. Rok za izać na ispit sviranja bija je dvi godine, a ona je izašla odma za šest miseci – hvali je brat Tome, dok njihov rođak Milan Bilić, Šantić po majci, ima također lijepa sjećanja na ovu familiju.
– Mi smo živili na Čiovu, al toliko smo bili povezani s ovon familijon, kad bi reka Tonka Šurina, to in je bija familijarni nadimak, svi bi znali da je ona sestra Andrije i Kaje Šantića, a meni ka ditetu je bija uzor barba Andrija, koji je svira bas – dodaje i Milan, koji u Glazbi bilježi 61 godinu staža s klarinetom i saksofonom.
– A saksofon još i danas sviran – raduje to Milana.
Izvor: Slobodna Dalmacija
