10 C
Trogir
Petak, 2 prosinca, 2022
NaslovnicaVIJESTITROGIR150. OBLJETNICA ROĐENJA ZNAMENITOG TROGIRANINA ROKA SLADE ŠILOVIĆA 

150. OBLJETNICA ROĐENJA ZNAMENITOG TROGIRANINA ROKA SLADE ŠILOVIĆA 

„Radovan“ Društvo za zaštitu kulturnih dobara Trogira danas 16. kolovoza obilježava 150. obljetnicu rođenja Roka Slade Šilovića, ljekarnika, konzervatora, čuvara baštine, publicista, kroničara, jednog od osnivača toga Društva 1928. godine., koji ga je zadužio svojim djelovanjem kao i svoj rodni grad Trogir. Kako bi mu se odužilo Društvo priprema monografiju o životu i djelu toga znamenitog Trogiranina. 

Potječe iz porodice koja je s majčine (Vinka Andrić) i očeve (Mihovil Slade-Šilović) strane bila vrlo ugledna. U njihovoj je porodici bilo nadbiskupa, biskupa i drugih učenih i uglednih ljudi (stric Ivan Dragazzo, doktor don Antun Lubin, Andrija Andrić te inženjer dr. Josip Slade), od kojih su naslijedili bogatu umjetničku zbirku, arhiv i biblioteku, koju su kasnije za života i sami nadopunjavali, a koja je bila nepresušno vrelo za njihov svestrani rad.

Bio je javni djelatnik i publicist, zaslužan za zaštitu i promicanje kulturne baštine, iako po struci nije bio ni povjesničar, ni arheolog, a ni povjesničar umjetnosti. Roko je bio ljekarnik, no pripada značajnim ličnostima, publicistima, povjesničarima i neumornim sabiračima trogirskih starina, za koje su imali osobitu ljubav, otevši mnoge umjetnine i spomenike propasti i uništenju, posebice knjige i rukopise.

Ondašnju normalku (pučku školu) završio je u Trogiru. Kako mu otac nije imao sredstava za daljnje školovanje, tu brigu preuzeo je na sebe stric mu dr. Josip Slade, koji ga je 1884. upisao u gimnaziju u Kotoru, gdje je kao inženjer upravljao gradnjom serpentinske ceste, koja povezuje Kotor s Cetinjem. Tamo je završio prva tri razreda gimnazije, a četvrti u Splitu gdje je redovito sudjelovao na predavanjima arheologa don Frane Bulića. Nakon gimnazije, tri godine prakticira u ljekarni svoga rođaka Lubina u Trogiru, a zatim je otišao na studij farmacije na Sveučilištu u Grazu, gdje je kao umirovljenik živio njegov stric dr. don Ante Lubin, poznati dantista.

Po završetku magisterija 1895. godine vratio se Trogir, a potom je otišao u Dubrovnik na jednogodišnju praksu. U Dubrovniku se upoznao s prof. Josipom Jelčićem, koji ga je u arhivu i kod kuće upućivao u proučavanje povijesti. Želja pak za stručnim radom odvukla ga je u Rijeku, zatim u Goricu i Trst, pa nekoliko mjeseci i u Splitu. Od početka 1907. pa do listopada 1919. Službovao je kao ljekarnik u bolnici u Dubrovniku i Splitu. Kada je poslije 12 godina službe, a na  temelju zakona i ljekarskog uvjerenja zatražio mirovinu, tadašnja Pokrajinska vlada, ne samo da mu nije dala zatraženu mirovinu, nego mu nije htjela dati ni odobrenje da otvori ljekarnu u Trogiru, već samo drogeriju, koju je vodio sve do svoje smrti 15. travnja 1944. godine. 

Dolaskom u Trogir uređivao je popunjavao biblioteku koju je naslijedio od braće biskupa Skakočevih, stričeva Ivana Dragazza, doktora don Antuna Lubina, Andrije Andrića i inženjera dr. Josipa Slade.

Vrlo rano počeo se baviti pisanjem i naučnim radom. Pisao je za stručne i književne časopise te dnevne listove, dok je za neke bio i stalni dopisnik. Prvi članak o dalmatinskom vinu objavio mu je zadarski Narodni list br. 84. od 1898. godine. Isti mu u podlisku tiska slijedećih godina književne prijevode sa talijanskog. Najviše priloga mu tiska Tršćanski Lloyd od 1903. – 1912. godine i Dubrovnik, Crvena Hrvatska i Prava Crvena Hrvatska u Dubrovniku od 1905. – 1912. godine iz područja gospodarstva; Farmaceutski vijesnik ( Zagreb ) 1910. – 1919., Apotekarski glasnik ( Beograd ) i Glas apotekarstva ( Novi Sad ) o strukovnim problemima, zatim Smotra dalmatinska u Zadru te splitski listovi: Novo Doba, Jedinstvo, Jadranski dnevnik, Hrvatski glasnik, Narod, Jugoslavenski narod, Ribar Zadrugar i drugi. Časopisi: Narodna starina ( Zagreb ), Vjesnik Zemaljskog arhiva ( Zagreb ), Vjesnik za arheologiju i povijest Dalmacije ( Bullettino…. ) ( Split ), Pučka prosvjeta, Učiteljski glas, Dom i svijet, Danica ( Zagreb ), Priroda ( Zagreb ) tiskaju mu priloge iz povijesti i književnosti. Surađivao je  i u drugim listovima. Ponekad se potpisivao inicijalima R.S.Š. a rijetko pseudonimom Traguriensis ili Parathalasius.

Kao mladi intelektualac aktivno se uključio u društveni život Trogira, te je sudjelovao u prosvjetno-kulturnim manifestacijama čiji je bio inicijator. Proučavao je tadašnje gospodarske prilike, a posebnu pažnju je usmjerio na trogirsku povijest i probleme čuvanja spomenika. Tako ga je don Frane Bulić 1. travnja 1920. godine imenovao  povjerenikom “Bihaća” Hrvatskog društva za istraživanje domaće povijesti, a zatim ga je imenovao za povjerenika  Konzervatorijalnog ureda Dalmacije za područje Trogira odnosno počasnog konzervatora, koji nadgleda zaštitne radove na trogirskim spomenicima (opatija sv. Ivana Krstitelja i bazilika sv. Barbare). Sakupio je i sačuvao nekoliko stotina arheoloških ulomaka (između ostalog pronašao je i reljef Kairosa), te marnim radom koncem srpnja 1923. osnovao zbirku starina Gradski lapidarij koji popunjava ulomcima iz gradske lože, sv. Barbare, dvorišta katedrale crkve sv. Mihovila  te iz obližnjih lokaliteta. Stoga zasluga za uređenje zbirke i njeno kasnije postojanje pripada prvenstveno njemu koji je kao amater i ljubitelj starina na toj dužnosti i dobrovoljnom radu ostao sve do svoje smrti. Poslije njegove smrti tu dužnost također dobrovoljno preuzima njegov sin Mirko. 

Kada je odlučeno da se u Općini više ne postavljaju upravitelji nego da se biraju načelnici bio je izabran 1925. godine za prvog zamjenika načelnika općinskog vijeća. Međutim vrlo brzo  je dao ostavku ne želeći se uplitati u političke intrige i stranačke borbe na štetu grada. Nije se vezivao uz stranke te je slijedio politički pravac dr. Ante Trumbića s kojim se dopisivao. Inače, cijela obitelj Slade Šilović tijekom više naraštaja isticala se svojim žestokim hrvatskim rodoljubljem.  Na dan 29. prosinca 1935. kao predsjednik promicateljskog odbora za proslavu 100. godišnjice hrvatske himne Roko Slade Šilović otkrio je spomen ploču Lijepa naša na zgradi gradske vijećnice. Kako je ta ploča u više navrata bila skidana i ponovno postavljana, 28. srpnja 1990. godine otkrio ju je njegov sin Mirko Slade Šilović. 

Dr. Ivo Babić tom prigodom je zapisao: “Subota predvečer ostat će mi zauvijek u sjećanju ako i zaboravim brojeve, točni nadnevak. Na općinskoj palači u Trogiru ponovo je ugrađena spomen ploča s tekstom Lijepe naše. Ploča je, naime, bila prvi put postavljena 1935., skinuta je 1941., vraćena je 1971. uklonjena je ponovo 1974. I evo je opet (dali definitivno?) na svom mjestu. U nizu ovih točaka u vremenu budući kroničari će očitavati kardiograme naših aritmija i drugih boljetnica. Ploču je otkrio dobri duh Trogira – Mirko Slade Šilović. Prvi puta je ploču otkrio njegov otac. Bojao sam se da ne prepukne od sreće njegovo staro i napaćeno srce. 

Nemjerljivoj njegovoj svestranosti valja pridodati i to da je bio crkovinar katedralne crkve sv. Lovre, odbora i komisija te da je proveo kroz kulturno povijesne znamenitosti Trogira na tisuće domaćih i inozemnih gostiju i uglednih posjetilaca.  Bio je član i voditelj više društava: “Berislavića”, sv.”Jeronim” iz Zagreba. Odlikovan je ordenom sv. Save V stupnja 19. kolovoza 1929. godine. Jednom riječju Roko Slade Šilović istaknuti je kroničar Trogira. U rukopisu je ostavio XI. svezaka knjiga koje je vodio kronološki od 1898. godine pa sve do svoje smrti 1944. godine. U Muzeju grada Splita nalazi se njegov vrlo zanimljiv historiografski rukopis o Splitu u prvom svjetskom ratu, a među njegovim bilješkama koje su ostale u rukopisu je i zapis “Šilovićev vrt” kojega je ispisao 1920., a u kojemu podsjeća da ga je prvi zasadio muž njegove bake Juraj Šilović, koji se oko 1800. doselio u Trogir. Prije smrti u svojim memoarima zapisao je kako je razočaran jer je  vrt godinama devastiran doživio “barbarski pokolj. Preminuo je 15. travnja 1944. godine. u Trogiru, gdje je i pokopan. 

GORDANA DRAGAN 

ZADNJE OBJAVE