Trogirski portal - Dnevno svježe vijesti

INFO

Četvrtak, 11 Srpanj 2019 11:49

Trogirske koludrice slave blagdan sv. Benedikta

Napisao 
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Blagdan sv. Benedikta, utemeljitelja benediktinskog reda i zaštitnika Europe slavi se 11. srpnja, a svečano će ga proslaviti trogirske koludrice u samostanskoj crkvi sv. Nikole. Svečano misno slavlje je u 18 sati .

Benediktinke u Trogiru: „Mi smo sugovornice Božje u vremenu kada ljudi plaćaju da ih netko sasluša“

Benediktinke su po definiciji duhovne majke i trebamo pokazati tu jednu otvorenost prema svima, da ljudi dožive i osjete kako samostan nije naš privatni dom nego Božja kuća koja pripada svima, koja je otvorena i u kojoj uvijek mogu potražiti utjehu, riječ ohrabrenja i savjet”, govore sestre iz Trogira.

Samostan sv. Nikole najstariji je benediktinski samostan s kontinuiranim djelovanjem u Hrvatskoj. Osnovan je 1064. i bio je jedan od četiri samostana (jedan muški i tri ženska ) koji su kroz stoljeća djelovali u Trogiru. Danas u njemu žive tri redovnice, uz sestru Katarinu Zrno to su časna majka Ivana i sestra Alojzija.

Ono što će vam vjerojatno ostaviti najsnažniji utisak, ako ih odlučite posjetiti, su mir i radost. Ne zrače oni samo iz redovnica, već iz samih zidova koji gotovo tisuću godina slušaju i svjedoče tihim molitvama i poniznom radu koludrica. A svjedočio je ovaj samostan i brojnim uistinu burnim trenucima povijesti. Ratovi, kuge, gašenje muškog ogranka za vrijeme Francuske okupacije početkom 19. stoljeća i komunizam.

Osvrćući se na ovaj potonji, sestra Katarina Zrno reći će kako je tada posebno teško bilo biti koludrica.

“Sestre su živjele isključivo od rada svojih ruku i nisu se libile mukotrpnih poslova samo da bi preživjele. Oskudjevale su i u najpotrebnijem, a ondašnje vlasti su čak nadzirale donose li im ljudi možda hranu ili druge potrepštine. Usprkos kontrolama, ispred vrata bi uvijek znale pronaći nešto. Koliko im je bilo teško svjedoči i rečenica koju su neki lokalni komunisti izrekli: ‘Pa da im je i Bog otac, ne mogu ovdje opstati više od godine dana’. No, preračunali su se. Bog doista jest Otac i mi smo opstale. Štoviše, i među njima samima Bog je pronašao svoje Nikodeme koji su ga štitili u njegovim zaručnicama – monahinjama, koje su prihvaćale svaku žrtvu i prinosile je Njemu za potrebe Crkve i svijeta.” 

No, sve nedaće, poput dugogodišnja mukotrpne obnove samostana, nisu izbrisale njihov osmjeh, što je tiho pričao o Onome koji je njihova snaga i sigurnost kroz cijelo razdoblje gotovo tisućljetne povijesti.

Premda su svi ženski benediktinski samostani u Hrvatskoj klauzurnog tipa, sestra Katarina reći će da se radi o specifičnoj, monaškoj klauzuri.

“Povukle smo se iz svijeta da u skrovitosti i predanosti služimo Bogu i slavimo ga kao njegovi tihi svjedoci”, kaže.

Sama sestra Katarina, premda je već 18 godina u benediktinskoj zajednici, uz dozvolu časne majke i blagoslov nadbiskupa, pohađa KBF u Splitu. Stoga dio svoje svakodnevne molitve ponekad izmoli u autobusu.

“Benedikt je odredio da monah svaki dan mora provesti u molitvi, uz knjigu, u fizičkom radu i odmoru. Dao je raspored, ali kao razboriti otac, dopustio je opatu da nešto od toga može prilagoditi prema potrebi i mogućnostima. Same današnje okolnosti ponekad to traže, no sve ima svoje strogo vrijeme: liturgija, lectio divina, intelektualni rad, fizički rad i odmor.”

Što se tiče naših prostora, Benediktinci su prve samostane vjerojatno osnovali još u šestom stoljeću u Istri. Prvi samostan pod hrvatskim vladarom osnovan je za vrijeme kneza Trpimira u Rižinicama kraj Solina, 852. godine.

Tijekom povijesti ovdje je djelovalo više od 100 muških i 50 ženskih benediktinskih samostana.

Danas u Hrvatskoj djeluje 8 ženskih i samo jedan muški samostan. Djelovanje muškog dijela reda obnovljeno je 1961. kada samostan na Ćokovcu (otok Pašman) udomljuje prve monahe od njegovog zatvaranja početkom 19. stoljeća. Ženski pak samostani nalaze se također na jadranskoj obali. Krk, Cres, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar, domovi su za ukupno 62 časne sestre benediktinke.

Pritom svaka zajednica ima neku svoju “patinu”.

“Ako netko ima smisla za ikone onda ih piše. Ako imate prirodni resurs poput agave onda ga koristite. Mi imamo Kairos, umjetničku zbirku kojom upravljamo i prezentiramo posjetiteljima.”

Ipak, većina sestara starije je životne dobi, a zvanja je malo. Naša sugovornica bila je npr. prvo zvanje nakon 23 godine u trogirskom samostanu.

Dovoljna je i jedna osoba koja se pouzdaje u Božju pomoć

Samostan sv. Nikole u Trogiru (u počecima je titular crkve bio sv. Dujam, ali je zbog velikog broja pomoraca koji su dolazili u nju sv. Nikola ipak preuzeo primat) od velikog je značaja za malu sredinu poput Trogira.

Osnovan od sv. Ivana Trogirskog u 11. stoljeću, skladno je utkan u uske uličice grada, baš poput njegovih redovnica koje su neizostavni dio života Trogirana. Stoljećima su koludrice odgajale naraštaje svojih sumještana. Godine 1826. u samostanu je otvorena škola za djevojčice sa pravom javnosti i to među prvima na ovim priobalnim prostorima.

Zanimljivo je da je škola osnovana u trenutku kad je u samostanu živjela samo jedna koludrica, Skolastika Bucareo.

Sestra Katarina ističe kako je upravo majka Skolastika njihovo veliko nadahnuće i poticaj.

“Iako smo ovdje samo tri, vidimo da je ponekad dovoljna jedna osoba da uz Božju pomoć učini velike i divne stvari za Crkvu i društvo”, reći će.

Škola je trajala do 1904., a nakon toga je prešla u gradske ruke i drugu zgradu. 

“Koludrice su se i nakon toga bavile odgojem djevojaka, poučavanjem u ručnom radu, zabavištem pa i u najtežim vremenima kada je to bilo zabranjeno nalazile su načina kako doći do srca mladih ljudi.”

Svojim radom ostavile su duboki trag, a stariji Trogirani i danas pamte neke od njih.

Izvor: Bitno.net

 

Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 11 Srpanj 2019 12:21
HomeTROGIRFOTO: Uoči Gospe Karmelske klape su zapivale u Pasikama Top of Page
Izbor izgleda portala

Izaberite boju portala