Trogirski portal - Dnevno svježe vijesti

INFO

Srijeda, 04 Siječanj 2017 10:11

Ovakvog javnog službenika još niste upoznali: Mijo Ugrina 20 godina ljudima je uzimao novac, a sad im svake godine zahvaljuje velikim oglasom u novinama. Evo i zašto

Napisao 
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Cijenjenim potrošačima električne energije iz Primorskog Doca, Prgometa, Labina, Ljubitovice, Prapatnice, Bristivice, Blizne Donje i Gornje, Marine, Sevida trogirskog, Vinišća, Okruga Donjeg i Okruga Gornjeg, Mavarštice, Drvenika Velikog i Malog, njihovim obiteljima u zemlji i inozemstvu, želim čestit Božić i božićne blagdane te sretnu Novu Godinu 2017. Iste želje upućujem i djelatnicima Elektrodalmacije Split i pogona Trogir. Upućuje vaš bivši inkasator Mijo Ugrina iz Rastovca (Trogir)." Uz čestitku stoji i njegova fotografija iz mlađih dana.

Kada pročitate jedan ovakav, ne baš tako uobičajeni oglas, kako ne pronać barba Miju i upitat ga šta ga je na to ponukalo, tim više kad smo čuli kako to nije prvi put.

Iz službe oglasa Slobodne Dalmacije doznali smo da barba Mijo Ugrina već godinama predaje ovakav oglas, a u zadnje vrime to čini u Trogiru posredstvom cvjećarnice i pogrebnog poduzeća "Hrvojka".

Na spomen barba Mije i njegove čestitke gospođa Hrvojka iz Trogira se odmah razveselila.

- Kako se ne bih sjetila. Otkad je u mirovini, barba Mijo svake godine dođe ovdje kod nas kako bi poslao ovakvu čestitku. Prvi put nam je bilo malo neobično, nismo se baš susreli sa sličnim oglasom, ali mislim onda, zašto ne, pa to je baš lijepa, topla poruka, koja bi trebala sve uveseliti, posebno u ovo vrijeme – veli gospođa Hrvojka i kako sada uvijek jedva iščekuju kad će im barba Mijo opet doći.

- I nama je baš prirastao srcu – veli Hrvojka, te nam daje kontakt barba Mijina sina Tomislava.

Sve je ugovoreno, barba Mijo je rado prista, samo koji dan da mu prođe virozica, kaže.

I eto nas, krenili za Rastovac iza Trogira, "na raskrižju u Marini skrenete desno, pa se onda držite sve livo".

Gustirna nan ostala na desnu bandu, a mi skrenili livo za Rastovac. Puten nas prate masline, a po dolasku u udolinu čuju se samo pivci, ali i barba Mijin štap.

Pitate se kako štap!? Barba Mijo nažalost na jedno oko uopće ne vidi već godinama, a na drugo sve slabije. Tako dok hoda i dok se podupire štapon, koji je oblikovan od jedne čvrste grane piturane u bilo, zvrca stalno zvoncen koji je ugradija na štap kako bi sigurno odija puten do kuća.

Zvrc-zvrc. Ide barba Mijo!

Dočekuju nas na novon sinovon imanju u susjedstvu starih kuća, na parceli okruženoj s više od petsto loza.

- Da samo vidite kad to sve zazeleni – drago je 45-godišnjem Tomislavu Ugrini kako restu novi nasadi oko kuće.

Bura je dobro raščistila sve prid sobon, pa ćemo radije porazgovarat u "vatrenoj kućici", prostoriji s velikin kaminon za druženja, jer je Tomislavova kuća u izgradnji.

- Dobar van dan! Di je novinarka koja je došla ovde porazgovarat sa mnom? – pita barba Mijo dok prilazimo bliže na upoznavanje.

- Zlato moje – govori 82-godišnji barba Mijo dok se rukujemo, pa prelazi odmah na ono zbog čega smo došli.

- Zanima vas zašto pišen oglas svake godine? Pišen jer su moji cijenjeni potrošači svi bili dobri, iskreni i pošteni ljudi. Dvadeset i četri godine san radija ka inkasator i družija se s njima – veli barba Mijo pa ka pjesmicu nabraja sva mista s početka teksta di je većinu obilazija nanoge.

- Ma šta nisan sve obiša u ovoj našoj krajini! Dikod bi me ljudi ponudili i da prispavan, ako nije bilo pruge ili san bija na otoku. Ništa mi nije bilo teško jer bija san mlađi, iša san od gušta kod svoga naroda. Znali smo dikod i zapivat. Volili su me valjda jer bi ljudima izlazija u susret. Ne bi dikod imali, pa bi jin reka: "Aj, dat ćeš drugi put!"

U jednoj torbi san drža knjige, a u drugoj pare – prepričava barba Mijo.

A "knjige", to su van papiri u koje bi pisa stanje brojila, kilovate, imena, novce...

- Dinari su bili u to vrime. Kad bi se vratija, iskrenija bi boršu s parama naopako, pa bi da svojoj dici ili onoj u komšiluku da mi pribroje. Čak i u tuđin mistima su mi dica pomagala slagat i brojit. I nikad nije ništa zafalilo. Nije zafalila ni kap – ponavlja barba Mijo, oće istaknit tu činjenicu.

- Ljudi su recimo znali bit u polju, pa da se ne vraćaju u kuću platit struju znali bi ćaći reć: "Uzmi pare, u ormaru, treći škafetin doli". Toliko su imali povjerenja u njega – potvrđuje i 45-godišnji Tomislav, sićajući se ćaćinih priča.

- Radija je otac par godina i u Lavčevića i u škveru, a onda do mirovine u "Elektrodalmacije" ka inkasator. Non-stop je bija u điru, kad bi doša doma istresa bi pare: "Eto dico, brojite!" – sića se Tomislav.

- Jel ta marenda više gotova? Nisu nan za ništa ljudi došli po ledu – simpatično će barba Mijo sinu koji je na kominu već dobro naložija vatru, slažu se divenice, pečenice, na stol domaće maslinovo ulje i vino.

- Triba oca slušat - veselo će i Tomislav pa okriće bilje.

- Nisan nikad ništa uzima kad san radija ka inkasator jer san svega domaćeg ima. Jedino san volija popit čašicu amara – govori.

- Obilazija san ova mista uglavnon o svecima i blagdanima, subotama i nedijama, jer san tad zna da ću ljude nać u kućama, a to je i meni dobrodošlo jer i mi smo imali veliku poljoprivredu pa san sam sebi moga organizirat vrime – kazuje barba Mijo, pričajući kako su živili od poljoprivrede.

- Po tri, četri tone smokava smo imali za osušit, pola sela ne bi toliko ubralo koliko smo mi.

- Imali smo spize, sočiva, po seljački, uvik smo radili i volili smo radit. I dandanas. Ja bi i sad radija da mogu – žaj je barba Miji.

I ove godine na nekoliko parcela u selu Mijina obitelj obrala je šesto stabala maslina, bilo je 1900 litara maslinova uja, a blizu toliko i vina, sadi se i leća, graj, kumpiri, suše se smokve...

- Kad se popneš na ovu Bljuštovaču, ovo brdo, vidi se cila Dalmacija, sve od Kornata do Paklenih otoka, čak i Jabuka i Svetac. Na njegovoj padini, to mi zovemo Straža, tamo su nan vinogradi i masline, pokazuje Tomislav rukon kroz ponistru prema brdu koje nan zaklanja pogled put mora, pričajući kako su se u selu prije više sadile višnje maraske dok je bilo zadruge.

- Imamo OPG, imamo svoje vino, imamo svoje ulje - govori Tomislav, koji sve to radi s bratom Mariom.

A, pomažu, naravno, i svi dragi prijatelji, jer misec i po dana su se brale masline, svaki dan. Ko bi to pobra da nema puno ruku i puno prijatelja, ka šta je i Tomislavov kum Ivan Batina iz Kaštel Sućurca, pa se često i ovde druže u "vatrenoj kućici", kako je nazivaju. Stići će tu još i biljar, uz kuću bazen, bit će to prava turistička idila.

- I teta Stana, Mijina žena, godinama je sve ovo ovde krčila na ruke, vridna žena, triba joj dignit spomenik – pridružuje se razgovoru i kum Ivan.

- Živimo u Trogiru, ali svaki dan smo tu – navode Tomislav i Mario kako jedva čekaju slobodan trenutak za doć u Rastovac.

- Posebno zimi san tu, jer liti radin u ugostiteljstvu, pa ne mogu često, držin konobu "Trs" u Trogiru - kazuje Tomislav dok njegov sin, a najmlađi Mijin unuk, petaš Marin, pomaže didu posložiti papire iz borše.

Tomislav ima i starijeg sina, Tonija srednjoškolca, Mario ima dicu u didovo ime, Mijo je student, Mia ide u prvi srednje, a sestra Neda, udana u Oštriće,ima Maria i Matianu, nabrajaju mi.

- Sve su to dobra dica – naglasit će dida, pa onda nastavljamo o poslu.

- Bija san jedan od boljih inkasatora – ponosno će barba Mijo pa se diže odstola.

- Ima san uniformu na kojoj je ovde pisalo srebrnin slovima 'Elektrodalmacija' - pokazuje barba Mijo na prsa pod jaketon.

- I ovu veliku torbu, još je čuvan. Evo je, da nije babe doma, ne bi je naša – kazuje kako supruga Stana zna di je čemu misto u kući.

Pojašnjava nan kako su "knjige" išle na provjeru, ili "vještačenje", kako kaže, svaki tjedan, a on je uvik ima odlične ocjene.

- Ja po ocjenama odma iza direktora – ponosan je Mijo, pa kaže kako je bija samouk.

- Nisan nikad ljudima govorija da nisan školovan. Nisan završija ni dva razreda, ma ni dvi bilježnice nisan ima, ali sve san sam naučija, samouk san - govori barba Mijo pa priča kako je ka dječačić s devet godina priko Visa iša u zbjeg u El Shatt. Ni postola nisan ima...- pa zaplače prisjećajući se tih vrimena.

- Ali tamo san i neke dobre stvari naučija. Bija san tamo dvadeset i dva miseca. U Africi san na fažole naučija slova i brojke, a u Sueskon kanalu naučija san plivat. Kad san se vratija doma uvik san bija kod ovaca, po dvadesetak smo ih imali, po tri, četri koze, krave, konja, a navečer uprti brime drva pa nosi doma materi da naloži za večeru. I to van je bija moj život, ali neka, meni je lipo bilo. I eto van škole za najboljeg inkasatora. Vidite vi ove ocjene - vadi barba Mijo dalje iz velike borše za spizu puste dokumente koje čuva i dosadašnje oglase.

- Nije ovakav oglas ni malo, sedamsto do iljadu kuna svaki put - kaže, ali barba Miji nije to teško izdvojit, on je široka srca. Pokazuje nam kako među papirima čuva i tekst iz Arene s nadnevkon 8. studenoga 1978. godine. Radi se o tekstu vezanon za reportažu "Dajte mi ruke".

- Riječ je o jednon čoviku iz sela pokraj Čazme. Ma, sad bi zaplaka. Kad san čuja da su mu čiketi odnili obe ruke i da ga njegova ćerkica mora ranit žlicon došlo mi je teško, pa san... - ne može barba Mijo od suza ni dovršit rečenicu nego nam pokazuje isječak o tome iz novine za što je slučajno sazna.

- Brat od jednog našeg mještanina radija je u Njemačkoj i redotivo kupova Arenu pa je vidija kako se u članku spominje i otac ka donator - pojašnjava sin i pokazuje nam tekst iz Arene.

"Živim od osobnog dohotka s pet članova obitelji. Primam mjesečno 350.000 starih dinara, pa sam odlučio da vam pošaljem 50.000 starih dinara za Vaše ruke! Mijo Ugrina iz Rastovca kod Trogira", objavila je tako Arena u opširnom tekstu i Mijinu poruku Antunu iz Martinca. Uz napomenu kako je 'Mijo Ugrina pomoć poslao - dva puta'.

Toliko je barba Miju ponovno potresla priča da je malo sija uz komin, mora je odmorit, malo zatvorija oči i podbočija se rukama, da mu bude bolje, pa smo tek nakon ure vrimena ponovo išli među stare kuće slikat se.

- Čestitaju mi neki, vidili su valjda oglas, kažu: "Svaka čast Mijo!".

Pamtit će barba Miju cili taj kraj, a pamtit ću i ja ovaj susret, barba Miju, njegovu obitelj i domaćinstvo, i njegovo srce i suze... A, i moj rokovnik koji još uvik vonja na komin iz Rastovca.

Izvor: Slobodna Dalmacija 

 

 

 

Poslijednja izmjena dana Srijeda, 04 Siječanj 2017 10:25
HomeŽUPANIJA Top of Page
Izbor izgleda portala

Izaberite boju portala